Komentarisao je uvjerljivu pobjedu Argentine nad Srbijom i Crnom Gorom.

- Dobro, dobro, 6:0 je veliki rezultat, visok poraz, ali to se još može izdržati. Ali 7:0? E, to je baš blamaža!

Ćirina karijera zamalo je krenula sasvim drugim tijekom.

- Moja majka je htjela da budem svećenik. I tako sam otišao u samostam i ugledao prekrasnu sestru Auroru. Kad sam je vidio, rekao sam si: Ćiro, ovo nije za tebe!

Jednom se pojavila glasina kako je izjavio da želi biti pokopan pokraj Josipa Broza Tita.

- Jesi li ti normalan? Ja da legnem uz Tita!? Nema šanse, nikad to nisam rekao. Ja sam oduvijek bio na suprotnoj strani. Da to kažem, majka bi mi iz groba opalila šamarčinu.

Često su mu s tribina skandirali: Ćiro, pe*eru! No, nakon osvojene bronce 1998. godine i to se promijenilo. Vikali su: Ćiro, majstore!

- Drago mi je da više nisam pe*er!

Osvrnuo se i na našu struku. Iako je bio u čestom kontaktu s medijima, o njoj je imao posebno mišljenje.

Nema ništa bolje od novinarskog posla! Imaš vlast, piješ ljudima krv na slamku, a još si i plaćen za to.

Fudbal na ovim prostorima više veće biti isti

Rođeni Travničanin umro je dva dana prije svog 88. rođendana nakon teške borbe s karcinomom. A u tih nepunih 88 godina stalo je nekoliko “života”.

Ćiro Blažević: Igrao i za FK Sarajevo

Ko se još sjeća da je Ćiro pedesetih godina prošlog stoljeća bio igrač Fudbalskog kluba Sarajevo? Ili, kada je kao trener 1982. donio historijsku titulu prvaka Jugoslavije zagrebačkom Dinamu?

Ko pamti da je 1986. Ćiro stigao i na Kosovo. Preuzeo je Prištinu s kojom je postizao izvrsne rezultate, čime je opet postao “narodni heroj”, ovog puta među kosovskim Albancima?

A tek kad je krajem osamdesetih završio u zatvoru u Francuskoj? Proveo je 17 dana iza rešetaka, ali pušten jer su se optužbe pokazale kao neosnovane.

Sumnjalo se tada da je Ćiro dobio 420 hiljada franaka kako bi utakmica Nantesa, koji je tada vodio, i Marseillea završila 0:0.

Afera je godinama potresala francuski fudbal, Na kraju je tada moćnog gazdu Marseillea Bernarda Tapiea koštala odlaska u zatvor, a Marseille izbacivanjem iz lige…

“Lako je biti u zatvoru ako ti je savjest čista, A ja sam tamo nastavio svoj posao jer sam vodio vježbe zatvorenika”, ispričao je Ćiro kasnije za Večernji list.

Da je tu stao, imao bi karijeru za pamćenje. A to kao da je bio tek početak…

Trener svih trenera

“Trener svih trenera” postao je 1998. kada je Hrvatsku predvodio do senzacionalnog trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

Ćiro je ponovo postao nacionalni heroj. Proglašen je najboljim trenerom Svjetskog prvenstva.Dres “Vatrenih” nosili su tada asovi poput Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog, Davora Šukera, Robeta Jarnija, Alena Bokšića… Mi ga se najbolje sjećamo po Ćiromaniji koju je donio u Bosnu i Hercegovinu, nakon što je postao selektor “Zmajeva”.

Blažević je na klupu BiH stigao 2008. godine. Došao je kao spasilac tada poljuljanog tima BiH. Vladala je apatija, razočarenje, ko zna koje u nizu…

A onda je stigao Ćiro! Stari šarmer sa nekoliko bombastičnih izjava zapalio je javnost, vratio poljuljano povjerenje u igrače i krenuo na posao… Na klupi BiH sjedio je od jula 2008. do decembra 2009. Vodio je “Zmajeve” u 17 utakmica. Pamtit će se pobjede nad Belgijom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, dvije u pet dana.

Pamte se i duel sa Portugalom u baražu za SP, gdje su Cristiano Ronaldo i društvo ipak bili jači od Ćire, Džeke, Ibiševića… sa minimalnim dva puta po 1:0.

Emotivna objava o “Zmajevima”

A pamtit ćemo i mi Ćiru, između ostalog i po emotivnoj objavi iz oktobra prošle godine, kada je u emotivnoj ispovijesti na Facebooku priznao oliko su mu značili dani na klupi BiH.

Evo šta je tada Blažević napisao:

“Nakon dvije pobjede protiv Belgije u svega pet dana, po prvi put u životu sam se napio. Evo jedno moje prisjećanje na te lijepe dane kao selektor Bosne i Hercegovine:

Moj otac Mato bio je, nažalost, alkoholičar. Kao dijete gledao sam ga kako pijan dolazi kući, razbija tanjure, lomi čaše i dovodi druge pijance da prave cirkus. S 13 godina kažem: ‘Bože, daj mi brzo te godine kad ću bit jači od njega’. Obožavao sam svoju majku Katu, bila je prava svetica, pa sam htio što prije doći u te godine i zaštiti je od njega.

Par godina kasnije, kada sam napunio 17, na Jahorini u flanelskoj košulji postajem prvak Jugoslavije u daljinskom trčanju. Niti jednom Bosancu to do tada nije uspjelo jer su ta prva mjesta uvijek bila rezervirana za Slovence. Jak sam k’o drvo tada, a Mato napravi novi cirkus po kući…

Uhvatim ga za ruke i kažem: ‘Tata, dosta je, nećeš ti moju mamu više maltretirat.’ ‘Braco, brojim ti do tri’, kaže on, ‘ako ne pustiš najebo si!’

Jedan, dva, pa dođe i do tri, a ja ga ne puštam. Vidim mu u očima i da se divi mojoj snazi jer ne može ni da mrdne koliko ga čvrsto držim…

Pobjeda u Genku

Ta majka, ta svetica koju pokušavam zaštiti, ode u tom trenutku do šporeta, tamo gdje stoje drva, uzme jednu cjepanicu i, mene pukne po leđima. ‘Sram te bilo, ti ćeš tatu dirat!’, povika na mene.

‘Mama oprosti, eto ti ga’”, kažem i pustim ga. Takve su bile te majke tada…

On se, međutim, okrene opet prema njoj i kaže: “Pička ti materina, jesam li ti rekao da se ne miješaš”. (Takvi su valjda bili i ti očevi što vole popiti). Nedugo nakon toga pozove me Mato, stavi rakiju na stol, i kaže:”Ajde, sine, zamezi s tatom”. Ja sam mu na to k’o iz topa rekao da neću.

‘Tebi u inat…’, kažem mu, ‘nikada neću piti!’ On meni na to reče da onda nikada neće biti čovjeka od mene jer, po njegovoj filozofiji: jebeš čovjeka koji ne pije…

Nisam kap alkohola popio od tada, kao što sam se njemu i zarekao, ali nakon utakmice s Belgijom koju sam kao izbornik reprezentacije BiH pobijedio u Genku sa 4:2, nisam imao druge. Obećao sam, naime, raji da ću se napiti ako pobjedimo, a mi ne da smo ih pobijedili – razvalili smo ih!

Sjećam se toga kao da je jučer bilo. Rano smo poveli u Belgiji, Džeko je dao efektan gol, a oni su poravnali rezultat u najgorem mogućem trenutku, početkom drugog poluvremena.

Pamti i bakljadu

U drugom dijelu se činilo kao da su oni bliže pogotku, ali nakon prekida igre od 12 minuta zbog navijačke bakljade, a koju sam preko mikrofona morao osobno smirivati kako sudac ne bi poništio utakmicu, stvari se vrlo brzo počinju mijenjati u našu korist.

Imali smo jedan prekid kod kornera, a ja vidim Jahića kako stoji k’o Sveta Gera. “Šta stojiš tu, pička li ti materina…”, zagalamim na njega, “idi tamo zabiji gol!”

Ode on i – pazite molim vas ovo – zabije gol! Utakmica se tu prelomila… Do kraja smo im zabili ukupno 4 komada i ostvarili jednu od najvećih pobjeda reprezentacije BiH u povijesti. Uzvrat se igrao za svega pet dana na Bilinom polju u Zenici, stadion je bio rasprodan, a atmosfera uzavrela. Mi tome, međutim, nismo podlegli i bili smo na razini zadatka koji je stavljen pred nas.

Već nakon 15 minuta vodili smo s 2:0. Edin Džeko je zabio oba gola, a ja sam samo zadovoljno sjedio, smješkao se i, gledao svoje remek-djelo.

Na kraju poluvremena, u kojemu je Belgija samo jednom zapucala na gol, stadionom je zaorilo skandiranje: ‘Ćiro majstore!’, ‘Ćiro majstore!’.

U tom trenutku sam znao da ćemo pobijediti te da nam nitko više neće stati na put da osvojimo drugo mjesto u ovoj našoj strahovito jakoj skupini. Belgiji smo u 5 dana uzeli 6 bodova, a ni Turcima, koji su tada bili treće rangirana reprezentacija u Europi, nismo dopustili da puno bolje prođu.

Kako onda, pitam vas, da se ne napijem… I Mato bi bio ponosan jer sam, čini se, napokon postao čovjek.”


(Admir O.)