Ta mala stvorenja rođena s nekoliko grama, kilogramom ili malo više imaju lavovska srca. Danima, nekad i mjesecima, borave u inkubatoru, bez majčine nježnosti topline, bez ikog svog, ali to ih ne sputava. Ne sputava ih što im je majčin miris nepoznat, ni što ne znaju ništa o životu. Ništa ih ne može spriječiti da se bore. Osim njih, na velikom iskušenju budu i roditelji, posebno majke, koje svoje čedo ne mogu ni dotaknuti poslije poroda jer ono hitno mora biti smješteno u inkubator. Ali, one ne odustaju, bore se i vjeruju do kraja. 

Jedna od tih majki je Dragana Nižić-Prce iz Čapljine. Draganin problem je bila Preeclampsia, visok krvni pritisak tokom cijele trudnoće. Uprkos terapiji, u 33. sedmici trudnoće stvorile su se indikacije za hitan carski rez. 

"U bolnicu sam otišla tog četvrtka u aprilu, iako je termin poroda bio predviđen za 17. maj. Danas kada gledam unazad, nisam imala nikakve objektivne razloge za odlazak doktoru, nikakve tegobe, osim što sam stalno mjereći krvni pritisak kod kuće osjećala stalnu zabrinutost. Progonio me je neki osjećaj nemira i samoinicijativno sam otišla sa suprugom nešto malo prije pola noći u Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar. Odmah po prijemu liječnička ekipa pobrinula se za mene, odlučili su pratiti bebine otkucaje srca tokom cijele noći, a ujutro nakon što su zaključili da se moje stanje neće popraviti, te može postati samo gore, saopćili su mi da takva situacija zahtijeva hitan carski rez", priča Dragana. 

Dragana se sjeća da je odmah nazvala supruga i mamu, te da je zaplakala. Bila je zatečena i uplašena. Tog 03. aprila, u 13:34 sata, na svijet je stigla Željana. Bila je teška 1.870 grama, duga 47 cm, ali što je najvažnije - bila je živa. 

"Ono što ja nisam u tom trenutku mogla ni čuti ni vidjeti, a naknadno su mi liječnici rekli, jeste da je Željana iznenadila sve koji su bili prisutni na porođaju, odmah je zaplakala, a to se nastavilo i u prvom satu života, imala je rozu kožu, spontanu motoriku, pluća prodisana, akcija srce je bila ritmična, tonovi jasni, sve ono što sam samo mogla priželjkivati kada sam postala svjesna šta se događa. Zbog, uslovno rečeno, odličnog stanja novorodenčeta, nije bilo potrebe za dužim boravkom u inkubatoru na Odjelu neonatalne njege. U njemu je provela jednu noć. Nastavila je boraviti u standardnom dječijem krevetiću, bez potrebe za posebnim tretmanom, budući da je samostalno disala i hranu uzimala oralno bez problema", prisjeća se naša sagovornica.

Najteže joj je palo što nakon buđenja iz anestezije nije mogla ni vidjeti, ni dodirnuti svoje dijete. 

"Beba je odmah prebačena na Odjel neonatologije, a ja sam ostala u sobi za oporavak sa drugim mamama i bebama. Takva sredina kod mene je izazivala tjeskobu, tugu i osjećaj nemoći. Bila sam jedina u sobi bez svoje bebe, nisam je vidjela ni na trenutak, nisam je dodirnula. To je bilo strašno. Okružena mamama i bebama koje plaču, osjećala sam se kao u nekom filmu, kao da nešto sa mnom nije u redu jer ja nisam pored svoje bebe. Osjećala sam se kao roba s greškom. Žalila sam što je moja beba po dolasku na svijet prvo osjetila dodir lateks rukavica, što joj je prvi obrok bio iz flašice, što nije imala mene da je zagrlim, privijem uz sebe. Patila sam tih šest dana, a jedinu radost su mi pričinjavali trenuci posjete kada bi mi suprug došao i pokazivao fotografije bebe. Moja porodica i on su bili jedina prava podrška. Također, sve informacije o stanju i napretku bebe išle su tim putem. Napominjem, kako bolnica ima svakodneve vizite, jednu za porodilje, jednu u kojoj ih pedijatar obavještava o stanju beba koje su sa njima, niko u tih šest dana nije pomislio kako je normalno da i meni, koja nisam sa bebom, saopći nekoliko informacija, redovno su me na svim vizitama preskakali kao da ne postojim. Mislim da bi komunikacija između liječnika sa odjela gdje je beba i odjela gdje je mama mogla i trebala biti bolja, jer svaki pacijent ima pravo na informaciju, pa ne vidim zašto je teško na toj viziti i mame koje nisu sa bebama tretirati kao ljude. Jedini ko mi se u cijelom tom periodu nakon nekoliko dana obratio bila je mlada doktorica, također trudnica, pedijatrica koja je obilazila druge mame, a svakodnevno me gledala na mom bolničkom krevetu. Vjerujem kako je osjetila sažaljenje u tih nekoliko vizita  pa se potrudila i do sljedeće mi saopćila nekoliko podataka oko stanja bebe. Tada sam se prvi put osjetila vidljivom! Iako sam ja nakon carskog reza odmah sutra ustala i hodala samostalno, osjećala dobro, naišla sam na zid prilikom pokušaja da organiziram odlazak kod bebe barem na trenutak. Iako su ove dvije zgrade jedna od druge udaljene svega nekoliko metara, između redova sam pročitala kako bi semoje nastojanje da odem kod bebe pripisalo nestabilnosti i postporođajnom stresu. To nije bilo moguće. Bolnica nije niti u jednom trenu smatrala da mama i beba trebaju biti zajedno. Za mene kada majka želi vidjeti dijete nije psihička nestabilnost nego prirodna želja i potreba. To je nešto na čemu bi bolnica trebala poraditi, jer koliko znam nosi titulu UNICEF-a 'Prijatelj djece'. Od mene imaju minus u tom pogledu", rekla nam je Dragana. 

Željana je na Odjelu neonatologije pet dana bila sama, a nakon majčinog otpusta sa Odjela ginekologije, u bolnici su zajedno bile još skoro mjesec dana. 

"Nakon oporavka bivam otpuštena iz bolnice i odmah odlazim na Odjel neonatologije gdje se susrećem prvi put sa bebom. Mi smo stranci koji se tek trebaju upoznati. Ali, taj dan kada sam konačno ugledala svoje malo zlato bio je najljepši dan u cijeloj priči.Bila sam uz bebu dan i noć, pa smo nas dvije zajedno dobile sobu i započele svoje putovanje koje traje i danas.  Liječnici su dostupni u svakom trenutku, a sestre daju sve od sebe da pomognu mamama i da ih usmjere kako se brinuti za tako male bebe kojima je zaista potrebna dodatna njega. Mi smo tu ostale samo radi male težine, dan za dan, ona se popravila i otuštene smo kući sa 2.500 g uz sve savjete i preporuke kako dalje. Moja kćerka sada ima sedam mjeseci i skoro devet kilograma. Po svemu je dojenče koje se razvija u skladu sa predviđanjima, a njezin neurološki status je primjeren dobi. U korak prati razvoj beba rođenih u terminu. Iako s vremena na vrijeme obavimo nekoliko kontrolnih pregleda, preventive radi, kao što je npr. UVZ mozga i bubrega. Nalazi pokazuju uredno stanje.  Danas je to dojenče koje puže, hvata predmete oko sebe, pažnju usmjerava na pokrete onoga ko joj se obraća, komunicira na svoj način i kako je jedan simpatičan liječnik neuropedijatar rekao 'ostvaruje lijep socijalni kontakt'", kaže nam mama Dragana, koja ima i savjet za buduće mame.

"Svim budućim mamama bih savjetovala da slušaju sebe, da slušaju onaj unutarnji glas koji im šapuće i da ga ne ignoriraju. Ja sam ga poslušala i time spasila i sebe i svoju bebu. Bolje je sto puta otići radi lažne uzbune, nego jednom zakasniti. Liječnici i drugo medicinsko osoblje su tu radi nas. Budite uporne, tražite i pitajte, ne plašite se medicinskih izraza, ako mislite da nešto trebate ne odustajte, borite se za sebe i svoje bebe, jer ste vi jedine koje ste njihov glas. Niste same, i druge mame su prošle sve to, niste roba sa greškom, vi ste za svoje bebe predivna bića. I na kraju, svoje bebe mazite, milujte, pričajte im, ljubite ih, držite uz sebe i grlite ih sto više, jer uz svo dužno poštovanje prema medicini, ima jedna tajna: 'Od ljubavi se raste'".

25. juna u Crnoj Gori, u Baru, ranije je rođen Džan. Njegova majka Dijana Karić-Karadinović 14 mjeseci nakon prvog poroda saznala je da je trudna. Iako drugo dijete nisu planirali tako brzo, suprug i ona su bili presretni. Saznala je da opet nosi sina, a trudnoća je bila uredna sve do jedne večeri koju Dijana nikada neće zaboraviti. 

"Legla sam da spavam i konstantno sam osjećala neki pritisak, stalno sam morala ići u toalet. Ujutro sam prokrvarila i odmah sam prebačena u bolnicu. Na pregledu je utvrđeno da se posteljica odvojila i da beba gubi kisik. Kažu mi hitan carski, a ja ni sama ne znam kako sam ostala smirena", prisjeća se Dijana. 

Kada se probudila iz anestezije, saznala je da beba hitno mora biti prebačena u Podgoricu. 

"Rođen je u 35. sedmici, pluća mu nisu bila razvijena, bio je u modricama jer se borio za život. Nije mogao disati kako treba. Naravno, i tada sam ostala smirena jer ja sam također rođena prije vremena i evo me, hvala Bogu, zdrava. To mi je davalo nadu. Nakon tri dana su mi rekli da smo oboje bili u kritičnom stanju. Četvrti dan sam na svoju inicijativu izašla iz bolnice kako bih otišla da vidim bebu. Ne mogu opisati koliko sam tad bila uplašena. Bio je tako malen kad sam ga vidjela u inkubatoru. Doktori su mi objasnili da su djeca koja su rođena prije vremena veliki borci i da se brzo oporavljaju", kaže Dijana. 

Dijanin sin se rodio sa 2.470 grama, bio je dug 54 centimetra. Sada ima pet mjeseci i 7.150 grama. 

"Veoma je živahna beba, ali poslije izlaska iz bolnice dobio je bakteriju zbog koje ima malo ostećenje na bubregu, ali sve ćemo to riješiti jer mi smo veliki borci. Najviše želi moju blizinu jer ga dojim. Sačuvala sam mlijeko dok je on bio 20 dana u inkubatoru", kazala je Dijana. 

Osim medicinske brige, prijevremeno rođena djeca zahtijevaju i velike količine roditeljske ljubavi, pažnje i nježnosti jer i bebe i mame trebaju nadoknaditi izostanak onog prvog kontakta nakon rođenja i vrijeme provedeno u inkubatoru. Bez obzira da li je vaše dijete zdravo ili ima određene zdravstvene probleme i poteškoće u razvoju, volite ga, grlite ga, ljubite ga... Jer, najvažnije je da je preživjelo. 

(Adna Zukanović-Zilić)