21-godišnji konobar iz Zagreba je želio ostati anoniman jer mnogi ljudi iz njegovog okruženja još uvijek ne znaju istinu, a smatra da ovo nije pravi način da je saznaju. Mi smo mu dali ime Marko.

Source.ba: Kada ste primijetili da ste “drugačiji”, na koji način se to ispoljavalo?

Marko: Iskreno, ne sjećam se kada je to sve počelo. Mama mi je pričala da sam od malih nogu odbijao nositi haljinice i da se nikada nisam igrao s barbikama i lutkama kao ostale djevojčice, za mene su uvijek bili autići na daljinsko upravljanje, Action Man... Ubrzo nakon toga sam joj rekao: 'Mama, ja sam dečko!' I tada je ona primjetila da nešto 'nije u redu'. Nakon mnogo posjeta doktorima  i psihijatrima, utvrdilo se da sam ja transrodna osoba.

Source.ba: Kada ste prihvatili da ste transrodna osoba, kako je reagovala Vaša okolina?

Marko: Ne mogu reći da mi je to bilo teško prihvatiti zbog sebe, već zbog okoline jer znam u kakvom se svijetu nalazimo. Znao sam da neću moći normalno funkcionisati. Nisam nikome to mogao reći, još uvijek niko ne zna, osim moje porodice, od koje to nisam mogao sakriti. Znao sam da neću moći ići na kupanje s ostalima zbog moje situacije, uvijek me je bilo strah u svlačionici tokom fizičke nastave da neko nešto ne primijeti, nisam mogao trenirati razne sportove jer su me ostali uvijek čudno gledali i ismijavali zbog toga što su čuli o meni. I to ide u nedogled i nastavlja se do dana današnjeg.

Source.ba: Kako se nosite s osudama?

Marko: Istina je da se zadrikivanje smirilo kako sam stariji, ali i dalje čujem svakakve priče o sebi. Jedna jedina prijateljica i moja djevojka  znaju što se samnom događa, a ostali samo nagađaju. I, naravno, porodica, kao što sam gore naveo. Većina ljudi iz moje porodice nije baš dobro reagovala. Teško im je to bilo prihvatiti, a pogotovo starijima. Jako dugo vremena im je trebalo da me počnu zvati mojim novim imenom i da mi se počnu obraćati u muškom rodu, ali kako je vrijeme prolazilo shvatili su moju situaciju i danas nemam nikakvih problema s njima što se toga tiče. Svi mi se već godinama obraćaju mojim pravim imenom i niko me više ne ispituje što je samnom.

Source.ba: Imate li problema pri školovanju, zapošljavanju?

Marko: Nedavno sam dobio dokumente koje sam godinama čekao. Ličnu kartu, pasoš i rodni list u kojem piše moje pravo ime i spol. Zbog toga mi je puno lakše. Prije nego što sam dobio dokumente, uvijek je bilo problema pri upisu na bilo kakve aktivnosti, a najviše pri uspisu u srednju školu. Nikad nisam mogao sakriti svoj stari identitet, a to sam stvarno htio i to mi je bio veliki problem. Naravno, profesori su saznali moj rodni identitet prilikom upisa u školu jer nije moglo drugačije. Bilo je tu zadirkivanja i od strane profesora. Ne direktno meni u lice, već sam takve stvari saznavao od drugih učenika ili roditelja. Ali sada sam dobio dokumente pa se barem mogu normalno zaposliti ili se upisati na fakultet bez da iko zna moj rodni identitet.

Source.ba: Imate li neku poruku za osobe koje su poput Vas, ali ne žele to prihvatiti, koje to skrivaju i ne znaju kako reći porodici?

Marko: Težak je taj život kada nikome ne možete reći kako se stvarno osjećate bez da vas ljudi zadirkuju i maltretiraju, ali kako vrijeme prolazi nekako je lakše. Rekao sam sebi da se volim i prihvatam baš takvog kakav jesam, i uopće me više nije briga šta ostali misle o meni. Bitno mi je samo da me vole i poštuju ljudi koje ja volim. Uvijek će biti ljudi koji će te zadirkivati bez obzira šta je s tobom, ali na to ne treba obraćati pažnju. Prije me je uvijek bilo strah, dolazio sam kući plačući zbog takvih stvari, ali danas me to stvarno više ne može dotaknuti. Mi transrodne osobe smo ljudi isto kao i svi ostali. Mi nismo poremećeni  ni ludi, mi smo ustvari posebni i zato trebamo biti ponosni. Ne smijemo imati strah od ljudi koji to ne shvataju. Takvih će uvijek biti, ali šta ćeš, ne može sve bit savršeno, nikome nije. Sada kada sam dobio svoje dokumente, više se ne osjećam diskriminirano i super mi je. Imam porodicu, djevojku, prijatelje, posao i šta će ti više? Živim kao svi “normalni” ljudi i ništa mi ne fali.

(Adna Zukanović-Zilić)