Iskustvo ovog jednostavnog čovjeka koji, kako kaže, za vrijeme agresije na tadašnju Republiku Bosnu i Hercegovinu (RBiH), nije želio da učestvuje u ubijanju Bošnjaka te da se pridružio Armiji RBiH u želji i nastojanju da brani svoju mahalu, svoj grad i svoju domovinu, započet ćemo njegovim prisjećanjem kada se prvi put javio za riječ na pregovorima u Ženevi:  

„Gospodine Karadžiću i gospodine Mladiću, ovo 'gospodine' vam kažem samo zato što to nalažu običaji i skup je visokog nivoa. Međutim, vi ste za mene obični ratni zločinci. Nemojte sebi uzimati za pravo da vi štitite sve Srbe u Bosni. Dakle, vi štitite one koji rade na štetu RBiH, ruše RBiH, koje stvaraju lebensraum ('životni prostor’), ali samo za srpski narod. Opkolili ste glavni grad RBiH i rušite ga nemilosrdno. Prema tome, za te vaše postupke i za te vaše zločine, vi i vaše vojne falange ćete prije ili kasnije odgovarati. A što se tiče predstavljanja Srba, na vašu nesreću, ipak u Armiji RBiH i u gradu Sarajevu ima Srba koji RBiH smatraju svojom domovinom i koji je brane“, navodi Zoranović. 

Naime, osim toga što je Zoranović u periodu 1992 -1995. godine, učestvovao u mnogim bitkama poput 'Pofalićke bitke' i 'Bitke za Žuč', zajedno sa tadašnjim generalima Stjepanom Šiberom i Seferom Halilovićem, Zoranović je bio dio pregovaračkog tima Armije RBiH, u povodu mirovnih pregovora koji su se vodili u Ženevi 1993.. Prisustvujući pregovorima, Zoranović se prisjetio kako se nije mogao suzdržati na riječi koje su upućivali Karadžić i Mladić, govoreći da „moraju tako“, jer na taj način „tobože štite interese srpskog naroda“.

Na pregovore kao običan vojnik iz blatnjavog rova, sa štakom u ruci

Prije nego će Rade saznati da ide na pregovore u Ženevi, trajale su žestoke borbe na Žuči u cilju deblokade Sarajeva. U toku borbenih dejstava Zoranović je, kako se prisjeća, ranjen u nogu. Nekoliko dana nakon ranjavanja saopćeno mu je da će zajedno sa Halilovićem i Šiberom ići na pregovore u Ženevi. Na pregovore je, kako kaže, otišao kao „običan vojnik iz blatnjavog rova, sa štakom u ruci“.

„Da budem iskren, ja nisam ni znao da će biti ti ženevski pregovori, i naravno da sam se začudio i pomislio šta ću ja tu. Međutim, zaista sam bio određen ispred Armije RBIH da budem u sastavu multietničke vojne delegacije“, prisjeća se Zoranović te dodaje: 

„I pita mene gospodin Halilović tada: 'Hoćeš li ti moći uspješno obaviti taj zadatak? Znaš li da je to ogromno povjerenje? Od tebe tražimo samo da budeš prisutan, kako bismo cijelom svijetu pokazali da je Armija RBiH multietnička.' Ja sam tada rekao da što se tiče bojazni da ću izdati ili napraviti neki incident, mogu biti sigurni da neću. A kako ću se tamo snaći, vidjet ćemo.“

„Bal vampira“ 

Kada su stigli tamo, Zoranović otkriva da se osjećao kao na „balu vampira“. U tome trenutku pitao se, „da li su ti ljudi koji tu sjede, zasta, svjesni onoga što se radi po Bosni“.  

Također, prisjetio se kako se sjeća da je jedina delegacija koja je bila multietnička bila je delegacija RBiH.

„I drugo što mi je palo u oči svi sastavi i vojnih i političkih delegacija su bili monoetnički. Znači, kod Tuđmana su bili sve Hrvati, kod Miloševića sve Srbi, kod Radovana Karadžića i Ratka Mladića (njih nikako ne razdvajam, meni su jednaki zločinci) su sve bili Srbi. Kod predstavnika tzv. Herceg - Bosne bili su sve Hrvati. Znači, Milivoje Petković i onaj njihov politički vođa (ne znam kako se zvao), sve su bili Hrvati. Jedina delegacija koja je bila multietnička bila je delegacija RBiH. Podsjećanja radi, tamo su bili Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Miro Lazović, dok su u vojnoj delegaciji bili generali Sefer Halilović, Stjepan Šiber i ja. Dakle, opet ponavljam, jedina multietnička delegacija, što nam jasno govori da smo se mi od samog početka, od Platforme ratnog Predsjedništva RBiH borili za multietničku državu RBiH u kojoj će svi narodi i narodnosti biti ravnopravni“, prisjeća je Zoranović.

Posebno, ali i svakidašnje radoznali bili su tada novinari koji su ga pitali da li je bio plaćen da tako govori. Prisjetio se kako je u odgovoru na novinarsko pitanje tada rekao da pripadnici Armije RBiH nisu ni mogli biti plaćeni, jer im je često zadovoljstvo znalo priuštiti i samo jedna kutija cigareta.

„Mi smo dobijali kutiju cigareta dnevno i to ako smo bili aktivni, ako nismo neopravdano izostali. I to je bila sva naša plata. Naglasio sam im da sam ja član Patriotske lige i da bio dobrovoljac u organizaciji otpora. Znači, angažovan sam znatno prije nego što su počela borbena dejstva u aprilu 1992. godine“, kazao je Zoranović.  



(A. Rovčanin)