5.12.2022. 17:45
2
Živković: Da su znali šta će se desiti, borci za ovakvu BiH ne bi ginuli - ne bi slali svoje sinove na prve borbene linije. Lideri tri nacionalne stranke sve su sebi podredili
FOTO: Hayat / Printscreen
Rajko Živković, potpredsjednik nevladine organizacije Srpskog građanskog vijeća u Bosni i Hercegovini (SGV BiH) te dugogodišnji novinar i urednik, govorio je za portal Source.

U nastavku donosimo opsežan intervju.

SOURCE: Na vlastitoj koži ste iskusili šta je rat. Svjedočili ste ratnom zločinu na Kazanima. Kada se prisjetite vremena koje je iza Vas - u odnosu na ono što imamo danas, da li nas je rat ičemu načio? 


Živković: Naravno da su nas rat, ratna razaranja, ubijanja, silovanja… mnogo čemu naučila i ostavile trajne lekcije za nas i generacije koje dolaze. S ratom i u ratu ispričane su brojne priče koje se, na ovaj ili onaj način, prenose na generacije koje dolaze. I treba da se prenose. Uvijek, pa i sada, za budućnost je najavažnije sačuvati pravu Istanu o onome što se dešavalo i dešava, bilo da su vezana za nas, naše okruženje ili ne. Svjedok sam brojni događanja u toku proteklog rata, svjedok nemilih i krvavih događanja. Najteže je bilo u početku ratnih sukoba. Ginuli su mnogi nedužni ljudi, stradalo se od neselektivnog granatiranja, snajperskih hitaca, strašnog razaranja, nestanka ljudi preko noći, a posebno mi je teško pala odluka brojnih Srba da, na određeno vrijeme ili trajno napuste Sarajevo. Samo na jedan poziv Momčila Krajišnika, jednog od osnivača Srpske demokratske stranke, predsjednika Skupštne Socijalističke Republike Bosne i Hercegovcine i člana Predsjedništva BiH 1996-1998. da Srbi napuste Sarajevo, to je i učinio najveći broj Srba, prijeratnih stanovnika glavnog grada BiH. Neki su se poslije rata vratili u svoje domove, no većina nije, niti - koliko je meni poznato - imaju namjeru da to učine. I onda, a i sada, mislim da je to bio katastrofalno pogrešan potez.

Mi, Srbi koji smo ostali u Sarajevu, organizovali smo nevladinu organizaciju - Srpsko građansko vijeće - Pokret za ravnopravnost, a u majneri da utičemo na vlast i pomognemo Srbima koji su ostali u Sarajevu. To je bilo u martu 1994. godine, a godinu dana prije njega djelovala je organizacija Srpsko konsultaciono vijeće, kojeg smo osnovali akademik Ljubomir Berberović, Tomo Milašinović, ja… Osnivanje SGV, na čelu sa prof. dr. Mirkom Pejanovićem, imalo je zadatak da očuva demokratsku, međunarodno priznatu i suverenu BiH, jednakost svih građana, uz punu garanciju građanskih sloboda i ljudskih prava u skladu sa najvišim međunarodnim standardima, da garantuje punu implementaciju svih prava raseljenih osoba i prognanih građana da se vrate u svoje domove, te kažnjavenje ratnih zločina. 

Teško mi je palo sve to što se dešavalo na Kazanima. Građani Sarajeva, posebno Srbi, su živjeli u stalnom strahu hoće li biti odvedeni sa ulice, iz stana… Kada Caco sa svojim ljudima počinje da kupi i odvodi ljude na Kazane, ljudi se naprosto zatvore u stanove, ne izlaze, očekuju… Grad je tako blokiran. U jeku takvih blokada i odvođenja Srba iz grada, Mirko Pejanović i ja, koji sam tada bio sekretar SGV, a Pejanović predsjednik, odlučili smo da ja odem kod predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića i skrenem pažnju na taj stravični zločin prema Srbima. U toku razgovora sa gospodinom Izetbegovićem, između ostalog, sam mu rekao: “Gospodine Izetbegoviću, blokada ovoga grada, koja se dešava ovih ratnih dana, nije u Cacinom rukama, nego u vašim…” A, vidno iznenađen, Izetbegović me pita: “Kako to mislite da je blokada u mojim rkama.” Bio sam smiren i rekao sljedeće: “U gradu svakodnevno vlada strah, ljudi su isprepadavni, uznemireni…  Kada Caco upada u grad, svi bježe u svoje stanove, ulice se prazne, grad se blokira. Vi pošaljete svoje ljude, dovedu vam Cacu, razgovarate i Caco ode. Grad se odmah deblokira. Prema tome, blokada i  deblokada grada je u Vašim, a ne u Cacinim rukama”. Naravno, nisu mu te moje riječi bile prijane, ali - koliko je meni poznato - to je bio posljednji upad, hapšenje i odvođenje Srba.
 
SOURCE: Prošle godine postavljen je spomenik ubijenima na Kazanima, ali sadržaj je izazvao rasprave jer se na ploči ne navode počinitelji zločina. Šta Vi mislite o tome? Koliko je važno jasno odrediti počinioce zločina zarad uzajamnog pomirenja? 

Živković: Prije postavljanja spomen-ploče ubijenim na Kazanima u nekim gradskim strukturama vodila se rasprava o tome da li postaviti ploču ili ne, šta napisati na njoj, da li spominjati imena izvršioca tih krvavih zločina.  Na društvenim mrežama je bilo raznih komentara i poruka, od onih razumnih i prihvatljivih do onih s teško prihvatljivim sadržajima i porukama. Uključujući se u dijalog na društvenim mrežama, zalagao sam se za to da se postavi ploča sa ispisanim imenima svih pobijenih, odnosno stradalih i da se se na ploči takođe napiše ko je učinio taj zločin, odnosno da se jasno kaže da su to učinili pripadnici 10. Brdske brigade na čelu sa Mušanom Topalovićem - Cacom. Oni koji se nisu slagali sa mnom, kao argument su iznosili da bi se, spominjanjem Cace i drugih, navodno, skrnavilo svijetlo ime Armije BiH. Na to sam odgovarao da im je to neprihvatljivo, jer je poznato da  su i  neki pripadnici Armije BiH činili zločine, da su osuđivani i da takva priča ne može proći. I uvažena gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić na početku rasprave na društvenim mrežama nije bila za to, ali kasnije je, zajedno sa gradskom upravom i Gradskim vijećem bila istrajna da se postavi ploča sa ispisanim imenima stradalih. Naravno da ni ja, ni dio srpskih familija čiji su najbliži stradali na Kazanima, nismo zadovoljni do kraja i da ćemo dalje insistirati da se ispišu imane onih koji su činili te gnusne zločine.  

SOURCE; Šta kažu Srbi u BiH? Šta prosječan Srbin koji živi u BiH misli? Kakvu BiH želi vidjeti, u kakvoj državi želi živjeti? 

Živković: Mislim da sam djelimično odgovorio na to pitanje. Ja sam, i kao novinar i urednik u predratnom i ratnom Oslobođenju, i kao direktor u novinskoj agenciji ONASA, i u ratu i poslije rata, uvijek bio na strani čovjeka i građanina: njegove/njihove interese, kao sekretar SGV-a od osnivanja, kao potpredsjedik te organizacije sada, štitio sam i štitim interese Srba u Federaciji BiH i ne samo u Federaciji, već svugdje tamo gdje žive i rade. Prosječan Srbin u BiH živi ili bi trebalo da živi kao svaki drugi prosječan građanin. Generalno, Bosna i Hercegovina sve manje postaje poželjna destinacija za život. Za ilustraciju te tvrdnje dovoljno je samo spomenuti podatak da najveći bio mladih Bosanaca i Hercegovaca sada živi i radi u evropskim i drugim gradovima svijeta, te da se vrlo mali broj njih interesuje za povratak i nastavak života u BiH. Rijetki su trenuci radovanja kada pročitamo u štampi ili gledamo TV priloge o nekom od uspješnih i sretnih povratnika. Lično me, međutim, oneraspolože i učine tužnim nakon saznanja da se neki uspješni ne vraćaju ili nemaju namjeru vratiti. Hoćemo li, zaista, doživjeti da budemo zemlja staraca, napuštenih sela i gradova, praznih učionica i fiskulturnih sala, neuzoranih njiva i livada, uništenih tvornica, zaboravljenih seoskih sijela i prela, praznih gradskih čitaonica, biblioteka, sportskih dvorana. To se odnosi i na prosječnog Srbina, porosječnog Bošnjaka, prosječnog Hrvata. 

Naravno, ipak ne gubimo nadu u bolje sutra. Svako od nas u BiH, pa prema tome, i svaki Srbin želio bi živjeti u sređenoj državi, u državi u kojoj se poštuju ljudska prava, u državi bez korupcije, mita, bez prevara ove ili one vrste, državi u kojoj nam lekcije drže predavači sa kupljenim diplomama, u kojoj nas liječe oni sa lažnim ili nepotpunim diplomama, u kojoj se sve može kupiti i u kojoj sve možeš napredovati i solidno živjeti samo ako si drug, prijatelj… od ministra i njegovog zamjenika, ako si direktorov ortak ili predsjednikov drugar. 

SOURCE: Kada razgovaram sa onima koji su bili na prvim linijama otpora za vrijeme rata u BiH, najčešća rečenica koju čujem jeste: „Ovo nije ono za što smo se borili.“ Da li Vi tako mislite?

Živković: Uglavnom dijelim mišljenje onih koji tako ili slično misle i zaključuju. Većina onih koji su krenuli u borbu prije tri decenije, prvenstven cilj im je bio suprotstaviti se agresoru, sačuvati cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i otvoriti puteve brzog i perspektivnog razvoja, napretka zemlje, prosperitivne budućnosti svih mladih i mirnog i dostojanstvenig života svih naroda i građana BiH. To što danas imamo i ne liči na ono za što su položili živote na desetine, stotine hiljada mladih, za što je ubijeno i nestalo na stotine hiljada i boraca, građana, djece, starih i mladih. Kada su polazili u rat, mladi, a i stariji borci, računali su da će kada savladaju i protjeraju neprijatelje svih vrsta, kada oslobode zemlju, u njoj moći organizovati dostojanstven i lagodan život i za sebe i za generacije koje dolaze, da će se brzo liječiti ratne rane i brzo obnoviti privreda, obrazovanje, kultura, polako zaboravljati rat, razaranje, ubijanje, silovanje, naravno uz njegovanje kulture dijaloga, obnovu kulture zajedničkog života, tradicija. Mislim da smo prvih poslijeratnih godina prilično dosta uradili na tom planu, ali što je vrijeme odmicalo, životni putevi su se poremetili i dobili neke nove dimenzije: umjesto udruženih snaga privrednog i svakog drugog napretka, kapital se brzo slijevao u ruke pojedinaca, dobrim dijelom lidera nacionalnih političkih stranaka i njihovih partnera, tako da su mito, korupcija i nepotizam postali i ostali osnovni i nezamjenjivi način života, rada, djelovanja...  E, da su znali da će se to desiti, borci za takvu BiH ne bi ginuli, ne bi slali svoje sinove na prve borbene linije, ne bi proljevali krv za to.

SOURCE: Da li prema Vašem mišljenju političari u BiH više razmišljaju kao lideri etnonacija, umjesto kao politički lideri jedne države? Čemu vodi takva politika? 

Živković: Političari, bolje rećeno – politički lideri -  su oblikovali metode svoga djelovanja i rada i to tako što su prevashodno postavili svoje lične ciljeve i interese, zanemarujući pri tome kako će proći drugi u ostvarivanju tih njihovih ciljeva i interesa. Lideri tri nacionalne, sada vladajuće stranke – Savez nezavisnih socijaldemokrata, Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska stranka – sve su u ovoj državi podredili sebi, svojim strankama i interesnim skupinama. I privreda, ekonomija u cjelini - industrija, rudarstvo, tehnologija, obrazovanje,  komunikacije, zanatstvo, poljoprivreda… sve je to, apolo brzinom došlo pod vlast malog broja lidera, prije svega nacionalnih/nacionalističkih stranaka. O ulaganjima kapitala, o podjeli papitala, o raspodjeli… ne odlučuju radnici ili samo fiktivno odlučuju neki navodno njihovi upravni i drugi odbori. 

SOURCE: Kako biste okarakterizirali politiku koja dolazi iz bh. entiteta RS od strane Dodika, a kako onu koja dolazi od strane Čovića? Da li  će Dodik otići korak dalje ka secesionizmu kao što se predviđa i da bi moglo dovesti do novih sukoba? 

Živković: U politici, odnosno politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića ima mnogo sličnosti ali i malih razlika. Uz to što su to politike nacionalnog jednoumlja, one su i secesionističke politike, koje s vremena na vrijeme žestoko prijete podjeli Bosne i Hercegovine. Dio podjele već je odrađen Dejtonskim mirovnim sporazumom, stvaranjem dva entiteta, a rukom visokog predstavnika Kristijana Šmita, u izbornoj noći odškrinuta su vrata trećem, hrvatskom entitetu. Iz sadašnje perspektive i iz trenutnog političkog ugla posmatrano, to sa sobom nosi veliki, snažan teret od moguće potpune podjele države BiH. 

Gledajući iz neke druge perspektive, a pod čim se podrazumijeva razumna, dogovorena  i odgovorna politika vladavine tri političke skupine, politika u kojoj neće biti svađa, žestokog mimoilaženja, nasilnog ponašanja, netrpeljivost i zavrtanja ruku, e u takvom okruženju država bi mogla funkcionisati i sa tri entiteta, tri konstitutivna naroda. Dakle, bila bi to država tri naroda, tri entiteta i - jedna politika. 

SOURCE: Ima li Osmorka kapacitet da formira novu većinu i da li bi to moglo donijeli neke nove promjene?

Živković: To se dešava ovih dana. Sve ono što sam do sada čuo, što sam promatrao i analizirao, moglo bi se reći da Osmorka ima kapacitet da formira vladu. Prema onome što sada imamo na terenu, ne samo da bi to bilo moguće, to je i realno i, čak, poželjno. 

SOURCE: U čemu vidite alternativu da se stanje u državi mijenja na bolje ili Vaša poruka za kraj?

Živković: Stanje je trebalo davno početi mijenjati, jer saznanja i iskustva do kojih smo došli, govore da država sa ovakvim političkim kapacitetima, sa ovakvim političkim ambicijama i strukturama ovako više neće  moći funkcionisati, niti je to poželjno. Ako je ovo poruka mladih koji su napustili zemlju i onih koji će to uraditi sutra i porekosutra, onda nam ova i ovakva Bosna i Hercegovina više – ne treba. No, iskreno se nadam da do toga neće doći. Nadam se da će, recimo, Amir Reko, lider političkog pokreta/stranke MOST 21, do narednih izbora, a možda i prije, jer zašto ne bi smo imali i prijevremene izbore, konsolidovati stranačke redove, ojačati stranku, okupiti istinske borce za Bosnu i Hercegovinu i istrasirati jedan novi put za Bosnu i Hercegovinu. 


Razgovarala: Aldina Rovčanin

2
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2022, Source d.o.o.