Istina je - rat u Ukrajini doveo do određenih geopolitičkih promjena, naveo na razmišljanje, ali i stavio pred zid neizvjesnosti brojne države. Sjedinjene Američke Države (SAD) tako su preusmjerene na nešto drugačiji pravac razmišljanja po pitanju svoje nacionalne sigurnosti. I iako se prije nekoliko godina nije moglo ni slutiti da će se to desiti, grupa uticajnih američkih naučnika, društveno-političkih analitičara i komentatora, počela je vršiti pritisak na SAD u pravcu radikalnog smanjenja privrženosti SAD-a Europi. 

Da li je radi vlastite nacionalne sigurnosti nužno da SAD okrene leđa Europi te da li distanciranje od Europe uopšte može biti interes SAD-a, pitanja su koja za "Foregin Affairs" obrazlaže autor Michael J. Mazarr. 

Osnova ideje da se SAD pripremi na radikalnu suzdržanost od Europe nije toliko nova i imena poput Emme Ashford, Johna Mearsheimera, Barryja Posena i Stephena Walta, još od ranije su pozivali Sjedinjene Države da preispitaju svoje sigurnosno stajalište u Europi.

Međutim, ono što je novo je to da im se sada pridružila grupa poznata pod China Hawks koju predvodi bivši dužnosnik Pentagona Elbridge Colby. Oni tvrde da SAD u velikoj mjeri moraju ograničiti svoje obaveze prema Europi te svoje snage usmjeriti prema Indo-Pacifiku, protiv Kine. Ujedno, njihovi zahtjevi odnose se na pozivanje Europe da pojača svoju vlastitiu sigurnost, iako istovremeno ne pozivaju Washington da se u potpunosti odrekne NATO-a. Ali, kako to navodi Michael J. Mazarr za 'Foregin Affairs', ukoliko Sjedinjene Države reduciraju svoje obaveze prema NATO-u, kako bi svoje snage usmjerile prema Kini, morat će smanjiti svoje snage u Europi i povećati mogućnost povlačenja iz saveza. 

Mač sa dvije oštrice 

I iako se ova ideja navodi na razmišljanje, krajnji rezultat mogao bi biti slabljenje Sjedinjenih Država u rastućem natjecanju s Kinom. 

„U teoriji, osnaživanjem saveznika da preuzmu vodstvo u Europi i oslobađanjem američkih resursa za korištenje u Aziji, Washington može značajno ojačati svoju indo-pacifičku poziciju. Ali bliži pogled na dinamiku u igri pokazuje koliko bi takva promjena bila samoporažavajuća u praksi. Umjesto jačanja Washingtona u Aziji, rezultat bi mogao biti ozbiljno slabljenje Sjedinjenih Država u rastućem natjecanju s Kinom“, riječi su Mazarra. 

Michael J. Mazarr u svom tekstu iznosi tezu da interes SAD-a isključuje bilo kakvo odstupanje od Europe i to potkrepljuje nizom dokaza.


„SAD pogrešno rasipaju sredstva u Europi“ - pogrešna teza

Prvenstveno ukazuje na to da kompromis između Europe i Indo-Pacifika nije toliko značajan koliko pojedini sugeriraju. Vojne potrebe ove dvije regije su znatno različite i Sjedinjene Države bi trebale održati mirnodopski stav.
 
Dugogodišnja optužba da Sjedinjene Države bespotrebno rasipaju resurse u Europi također je pogrešna, sugeriše Mazarr. 

„U 2018., na primjer, jedna procjena ukupnih troškova američkih doprinosa, proračunima NATO-a, američkih snaga u Europi, programa Europske inicijative za sigurnosnu pomoć iznosila je oko 36 milijardi dolara, što je bilo manje od šest posto proračuna iz budžeta za obranu SAD-a za tu godinu. Odlukom Bidenove administracije da rasporedi otprilike 20.000 dodatnih vojnika u Europu nakon februara 2022., taj je račun porastao, ali samo privremeno. Obrambeni proračun za 2024. iznosi 842 milijarde dolara, od čega europske obveze Sjedinjenih Država predstavljaju samo mali dio“, navodi Mazarr. 

Ako bi, na primjer, Sjedinjene Države nastojale samo smanjiti svoju prisutnost u Europi, ali ostati u NATO-u, i dalje bi trebale održavati dovoljno snaga i sposobnosti da ispune svoje obveze prema NATO-u. Račun za obranu SAD-a ne bi se puno smanjio. 


„Povlačenje iz Europe osnažit će Rusiju“

Mazarr potom ističe da interesi SAD-a isključuju bilo kakvo distanciranje od Europe i navodi na razmišljanje o tome šta bi se dogodilo ukoliko Sjedinjene Države napuste NATO, fokusiraju se na Indo-Pacifik, a potom Rusija napadne neku od baltičkih zemalja ili Poljsku. U takvim okolnostima, nezamislivo bi bilo da SAD ostane suzdržana i stvari posmatra sa strane.

„Ako će europski rat gotovo sigurno povući Sjedinjene Države, onda je najbolji način da se izbjegnu golemi troškovi i rizik, ne škrtariti na mirnodopskim obvezama. Najisplativija opcija je ostati, ojačati postojeće saveze i spriječiti da do rata uopće dođe. Štoviše, rastuće partnerstvo između Rusije i Kine znači da su Europa i Indo-Pacifik sada neraskidivo povezani. Koliko god Sjedinjene Države možda željele dati prednost jednoj regiji nad drugom, povlačenje iz Europe osnažit će Rusiju, primarnog partnera i saveznika Kine, čak i dok hrani narative Pekinga o propadanju SAD-a i trijumfu autokracije“, riječi su Mazarra. 

U konačnici, preraspoređivanje trupa iz Europe, moglo bi samo izazvati eskalaciju Kine, signalizirajući početak odlučnije faze američkih napora da SAD poduzmu mjere da "obuzdaju" Kinu. U tom slučaju povlačenja SAD-a iz Europe, kako bi ojačala svoju vojnu prisutnost u Indo-Pacifiku, mogla bi potaknuti rat, a ne odvratiti ga, upozorava Mazarr. 


Koordinacija SAD s Europom neophodna

Obrazlažući kompleksnost gepolitičkih i geostrateških težnji i realnosti, dolazi do nedvosmislene teze da je koordinacija SAD s Europom neophodna da bi se suprotstavila Kini da dominira normama, pravilima i institucijama međunarodnog sistema. 

„Od Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države zagovarale su svoju međunarodnu ulogu pokrovitelja zajedničkog poretka od uzajamne koristi. Nakon dva stoljeća prijetnji američkom položaju - od Iraka do financijske krize, 'Amerika na prvom mjestu' do Afganistana - koordiniranje odgovora na rusku agresiju u Ukrajini ponovo je potvrđena vrijednost američkog vodstva", navodi Mazarr uz zaključne riječi:

"Ukidanje ili čak značajno smanjenje obaveza Sjedinjenih Država prema Europi, imalo bi brojne negativne posljedice. To bi potvrdilo sliku koju Kina i Rusija nastoje predstaviti o Sjedinjenim Državama - o nemilosrdnoj i samointeresnoj sili, a i ozbiljno bi narušilo pokušaje Sjedinjenih Država da izgrade reputaciju rijetke velike sile koja nudi nešto svijetu osim gole ambicije. Glavna konkurentska prednost zemlje u nadmetanju s Kinom je njena dominantna globalna mreža prijatelja i saveznika. Sada je vrijeme za jačanje tih željenih veza - u Europi i šire.“




Piše: Aldina Rovčanin