"Kada uđete u kuću Dedovića, vidite veš koji se suši u hodniku, vidite vodu koja curi ispod veš mašine, vidite ispucanu sećiju i ormar na izdisaju, vidite šporet koji lagano pucketa i grije hladne zidove na ovim zimskim minusima. Ali dragi moji prijatelji, može se tu vidjeti nešto i lijepo, nešto što ne može zasjeniti ni stari namještaj ni sav belaj koji ih je zadesio, a to su lijepa lica one djece, djece tako mirne i djece koja ništa ne traže bez obzira što im dosta toga treba. O Bože dragi, pa kako je to uvijek isto, da su djeca u neimaštini uvijek najmirnija, najskromnija i najviše ispunjena tom nekom energijom koja se ne može riječima opisati", napisali su članovi Pomozi.ba koji su posjetili porodicu 2013. godine, kada je preminula njihova majka. 
Ova ekipa je još tada pokrenula akciju prikupljanja sredstava da se ovoj djeci izgradi kuća u kojoj bi živjeli život dostojan čovjeka. Sada im je pomoć kažu potrebnija nego ikad i sve podaci vezani za ovu porodicu se mogu pronaći na njihovoj stranici. 

Ovo je samo jedan od primjera teškog života u BiH. Veliki je broj porodica na području cijele zemlje koje danas nemaju kilogam brašna, litar ulja ili dvije marke kojima bi obezbjedili školsku užinu svojima mališanima.

Mnogo je više onih kojima je pomoć potrebna, nego onih koji su spremni pomoći socijalno ugroženim porodicama.

Ipak, moramo naglasiti da zaista ima pojedinaca koji se odazivaju na humanitarne akcije i koji drage volje otvore svoj novčanik kako bi mališanima, kao što su Dedovići, pomogli. Ovdje se najčešće izdvajaju obični građani, muzičari, ljekari, te oni čija primanja i nisu baš najveća, ali suosjećajnost posjeduju, za razliku od političara, kojih nema kada se govori o humanosti.  

„Još nikad nismo kupili kilogram mesa, sve to donesu građani, a ne političari, da oni pomažu ne bi postojale kantice pred vratima i kuhinje. Grđani pomažu više nego svi oni, evo sad sam dobila 290 paketa riže, sve su to obični ljudi, penzioneri, građani koji rade, nisu došli automobilom već u cekeru donijeli“, kaže teta Zilha iz Narodne kuhinje. 

Da li su se političari oslonili na obične ljude i njihovu dobrotu, pa nemaju suosjećanje za ugrožene, čak ni ako su dužni da se pobrinu za takve slučajeve ili jednostvano ne žele svoje vrijeme, novac i misli trošiti na bilo koga drugog, teško je dobiti pravi odgovor. Međutim, sigurno je jedno, politika i humanost ne idu zajedno, barem kada je u pitanju naša zemlja.  

“Već  deset  godina uređujem „Ispuni mi želju“ humani  projekat Hayat TV-a.  Pomažemo ljudima u BiH koji su izgubili nadu u bolju i svjetliju budućnost, onima na koje je država zaboravila. Iako je obaveza i dužnost države i onih koji vode našu zemlju da osiguraju građanima barem osnovne uvjete života , situacija je posve drugačija. Za 10 godina koliko radim emisiju, nikada me niti jedan političar, politička stranka, općinski načelnik, nije kontaktirao niti ponudio pomoć onima kojima bi morao pomagati. Vjerujem da svi oni ponekad gledaju emisiju "Ispuni mi želju" i da njihove supruge možda plaču nad sadržajem iste, ali to ne znači da su voljni pomoći“, navodi Džena Zeničanin, urednica emisije „Ispuni mi želju“ na Hayat TV-u.

Kao politička stranka ili vlast nikada niko nije došao i ponudio pomoć ni Narodnoj kuhinji u Sarajevu, koja svakim danom ima sve veći broj korisnika. 

„Da je neka stranka službeno donijela nešto ili ljudi ispred stranke, i rekli evo ovo je od nas, nemam takvih. Ima doduše pojedinaca koji su iz različitih krugova i koji se odazovu i donesu pomoć. Što se tiče političara moram spomenuti da Irfan Ajanović pomaže, Amer Jerlagić dođe svaki mjesec, iz SDP-a  Besima Borić, ima ih ali mali je to broj, a što se tiče stranaka i službenih posjeta , toga nema. Nikad službeno nijedna stranka ni vlast nije bila, pa čak ni pred izbore“, kaže teta Zilha iz Narodne kuhinje.

Ako biste političare pitali da li pomažu, sigurno će nabrajati razne akcije u kojima su učestvovali i koje su podijelili na svojim društvenim mrežama. Međutim, situacija je sasvim drugačija. Sigurno je jedno, njih nije briga za one koji su na rubu egzistencije, jer da jeste broj ugroženih ne bi rastao svakim danom.

(Alen Avdić)