Ovaj grad kažu niko i nikada nije pokorio niti će. No, ni ratne godine tokom opsade se nikada zaboraviti neće. 

"Opsada nije krenula 5. aprila, generalna proba je bila već u martu mjesecu, kad su bile prve barikade. Sa petim aprilom je krenulo granatiranje i sva golgota koja je trajala četiri godine. Ljudi nisu bili pripremljeni, nisu vjerovali da se to gradu može desiti. Niko nije vjerovao šta nas je snašlo. Prva tri mjeseca je bilo jako teško i da nije bilo par hiljada patriota koji su stali u odbranu grada, pitanje je da li bismo ja i vi sada razgovarali", kaže nam na početku Ibrahim Hadžibajrić, načelnik Starog Grada. 

Vladalo je neznanje, ali fotografije koje su obišle svijet, i na kojima se mogu vidjeti žene potpuno djetjerne, našminakne, lijepe, u haljinama,  nije nezanje kažu, nego bosanski prkos i inat.

"Naravno da je prkos. Ja sam prkosio idući pješice od Ciglana do kina 'Radnik', od 93. pa do kraja rata. Prkosio sam tom snajperu, koji me je vjerovatno u više navrata imao na nišanu. Je li pokušao da me ubije ili ne, to ne znam. Takve su bile i naše medicinske sestre, koje su ostavljale svoje roditelje i djecu kod kuće u nevolji, a dolazile su da liječe ranjene i ostajale po tri i sedam dana. Prkos je nama urođen", kaže za Source Bakir Nakaš,  nekadašnji direktor sarajevske Vojne bolnice. 

Sa neznanjem ima veze to što je u početku rata dosta ljudi postupalo pogrešno braneći svoje kuće i pragove, kaže Hadžibajrić.  Ljudi u Starom Gradu su se pokrivali šatorskim krilima da se zaštite od gelera, navodi. Nisu znali šta znače geler, dok nije krenuo masakr u redovima za hljeb i mijeko. 

"Upravo se sada dešavaju stresne situacije. Vidite koliko se sada ispoljavaju posljedice. Moja generacija najčešće umire od izliva krvi u mozak, a ono što je još češće je rak. To što smo pretrpjeli u ratu sada se ispoljava. Eto, tako je najbolje objasniti šta nam se dešavalo i kakav je to stres bio", navodi za Source Hadžibajrić. 

Iako je bilo mučno gledati krv, boriti se sa glađu, neimaštinom, hladnoćom i svime što je u to vrijeme palo na leđa stanovnika Sarajeva, te strepiti da li će jedne noći četnici upasti u njihove domove, nisu kažu ipak mislili o tome da je kraj, ali su bili pripremljeni ako do toga dođe. 

"Nikada nisam pomislio kako smo gotovi. Jesam uvijek zamišljao i razmišljao o tome, i govorio ženi, da ako ne daj Bože dođe do toga, nikad im živi u ruke ne bismo pali. Uvijek sam čuvao tri metka, za sebe, za dijete i za nju", priča Ibrahim. 

Slično razmišljanje je imao i svekar pjevačice Alme Čardžić. 

"Sjećam se kad je srpska vojska ušla u Aerodromsko naselje, i kad su krenule te izbjeglice da ulaze u Dobrinju. Moj svekar je došao sa pištoljem i dva metka, za mene i moju kćerku, da ako četnici uđu i dođu do nas to iskoristim. To mi je nekako ostalo zauvijek. Taj pištolj je bio u ladici i ja sam nekoliko puta dnevno gledala taj pištolj, pa pogledam u kćerku i slušam vijesti, razmišljam o tome da li ću morati upotrijebiti taj pištolj. Znao je snajper da mi skine kapu s glave. Svega smo proživjeli u tim danima, no živi smo", kaže za Source Alma Čardžić. 

Doktor Nakaš navodi kako mu je jedan događaj posebno ostao u glavi. I danas kada se sjeti tih trenutaka, neki trnci prođu kroz tijelo kaže. 

"Teške su te scene sa Markala, dovlačenje tih ranjenih ljudi, krv, istovaranje mrtvih. No, jedan događaj ću također cijelog života pamtiti. Ja sam imao običaj kada granata padne da izađem na balkon bolnice i vidim gdje je pala. Tako je jedna pala pred samu kapiju našu. Vidio sam dječaka sa suprotne strane kako vrišti 'Moja noga' i sa obje ruke čuva potkoljenicu koja visi na komadima mesa. Donijeli smo nosila i ubacili ga u hitnu. Ubrzo smo ga operisali. Njegovo jedino pitanje je bilo 'Hoće li mi ostati noga'. Odgovorio sam mu da hoće. Taj momak se zove Marko  Žita, bio je atletičar. I sad je, ja mislim. Trenutno je u Zagrebu", priča Nakaš.

Koliko god je rat donio strah i stres u život ljudi koji su se tada našli u glavnom gradu BiH, i koliko god je bilo potrebno boriti se za vlastiti interes, ipak je vladalo bolje razumijevanje među stanovništvom nego što do danas možemo vidjeti.  

"Bilo je strašno, ali se čovjek nekako na sve navikne, pa i na takve stvari. Rat je zbližio ljude, nekako smo bili bliski jedni drugima, vezali smo se, pomagali, ako se može kazati neka 'pozitivna' strana rata. Jeste bilo strašno i ja volim svoje kćerku podsjetiti na sve što nam se desilo. To se ne smije zaboraviti. Moramo vratiti samopoštovanje, onu ljudsku stranu, jer smo je izgubili, karakter koji smo imali, hrabrost, i da shvatimo da smo jako važni i bitni, da je ova zemlja naša domovina i nikad nikome ne dozvolimo, makar bio iz BiH, da nam priušti nešto slično. Mi danas trebamo lijepo živjeti, a gore nam je nego u ratu", navodi Čardžić. 

Kafa je koštala, ako se moglo doći do nje, oko 120 maraka po kilogramu kaže Hadžibajrić. Šećer je koštao 100 maraka, litar ulja između 60 i 70 maraka, školjka jaja oko 100 KM. 

"90 posto svijeta nije kupovalo. Ljudi su se snalazili, sadili povrće. Sve zelene površine su bile zasijane, na balkonima također. Ja prvi to sebi nisam mogao priuštiti. Odakle i kako? Ko kod je iz rata izašao u plusu, zna se šta je.  Ako si i imao neke ušteđevine, to se potrošilo za pola godine. Ne znam kako da si razvalačio. Nije se zarađivalo a trošiš, tako da mora otići. To što sam dobijao u armiji je bilo oko 7 do 8 maraka. Humanitarna jeste dolazila  ali je to bilo na kašikicu, i to je sve išlo po nekim mjesnim zajednicama. Ljudi su sve zelene površine isjekli da bi se grijali, jedva se Veliki park očuvao. Ložio se namještaj. Moji su isto tako radili. Uzmu stolicu ili kauč i iscjepaju, ili neki ormar. I nije se grijao cijeli stan nego jedna prostorija, gdje su bile bubnjare, dakle limena peć, i sve se odvijalo u deset kvadrata. Falila je voda, struja, sve. Ljudi su bili željni svega. Moja kćerka pred kraj rata kad je vidjela ćevap, pita me gdje ovo raste", kaže Ibrahim. 

Za Ciglane je tada, kaže Nakaš, ali i za mnoga druga naselja u glavnom gradu BiH, bilo karakteristično to što je jedan šporet radio za sve, jedna kuhinja za sve, ručak za sve. Dijelio se komad hljeba, konzerva, riba, pašteta. Tako se preživio najteži period u životu. Danas  nema te bliskosti i razumijevanja, danas smo vukovi jedni drugima i mnogi zaboravljaju ono što se desilo, a ne bismo smjeli.

(Alen Avdić)