Više puta sam kao novinar znao svoje sagovornike pitati 'Šta vas najviše nervira?'. Uvijek bih dobio odgovor da je pitanje teško.
Čudio bih se tome, jer aman šta je toliko teško kazati šta ti kida živce, posebno ako su to uglavnom sagovornici bez dlake na jeziku. Međutim, danas dobijem isto pitanje i utvrdim da zaista nije lako na njega odgovoriti. Posebno ako živiš u BiH.
Svaki naš korak praćen je nerviranjem, frustracijom, a nerijetko i bijesom. I potpuno opravdanom ljutnjom, da se razumijemo. Svako drugačije mišljenje podrazumijeva dvije opcije: Da vam je lijepo, jer ste uspjeli na neki način, a znamo koji, spasiti svoju guzicu, ili ste potpuno bez mozga. Ako vam je dobro u ovom belaju, razmislite dobro o tome zašto je baš vama ugodno i vidjet ćete da sam u pravu.
Znam da ima onih koji će odmah pomisliti 'Evo još jednog propalog i isfrustriranog', te poručiti kako se čovjek treba sam izboriti da mu bude bolje i kako u svemu treba tražiti neki optimizam. Međutim, to je sranje koje čitate u lifestyle brošurama i nema veze sa realnošću, posebno ovom u kojoj mi živimo. Ako to ne vidite, onda ste zasigurno jedna od gore spomenute dvije opcije.
Reći ću vam, prije nego kažem koliko imamo razloga ne za ljutnju nego za bijes, agresiju i najoštrije reakcije u svom ponašanju, da nisam luzer koji nije ispunio svoj cilj ili neko kome fali seksa, pa svoju nervozu ispoljava ne tekstu. Nisam nesretan, nesposoban, neobrazovan, pesimist po prirodi ili šta već, pa da bi to bio razlog svakodnevne ljutnje. Zar uopšte treba i tražiti uzrok nečije nervoze, kada živimo u disfunkcionalnom sistemu, u kojem se sve etičke, moralne, profesionalne i ljudske vrijednosti poremećene.
Zar vas ne čini bijesnim što je Sebija otpustila vaše majke i kćerke, oboljele od raka, na ulicu i gurnula ih u sigurnu smrt. Što jedna žena pokazuje toliko sile i bijesa i govori vam da ste idioti.
Zar niste ljuti što je njen muž, osim nje, na upravljanje našim životima postavio kriminalce, lopove i što na svaki način želi da u potpunosti ovlada nama. Što je preuzeo firme, ljude, mlade, vjeru. Što nam svakog dana uvodi nova pravila i zakone, i uzima zadnji zalogaj iz usta, a pri tome ne smijemo se požaliti. Zar niste ljuti što je slagao i pogazio sva svoja obećanja. Što ste i danas bez posla, bez nade, bez zdravlja. Zar vas ne ljuti što vas smatra ovcama i posipa vam so. Što vama priča jedno, a svojim političkim partnerima drugo. Što vama kaže da ste izdajnici, ako podržite lijepu riječ nekog drugog, i da niste Bošnjak ako ne glasate za SDA, a onda koalira sa SNSD-om, jer su mu fotelje važne. Što vam jedan dan kaže da je zaposlio 50 hiljada ljudi, drugi 25 hiljada, a treći da 1200 ljudi svakog mjeseca dobije posao.
Ne vidite problem u tome što je na najvažniju funkciju postavio još goreg od sebe, da vam se smije u lice i govori kolike ste budale. Nije ništa sporno u tome što će vam Novalić polako uzeti i onaj posljednji komad hljeba, i sa onim svojim veselim osmijehom poručiti da tako treba i da budete optimistični. Kao što u ramazanskom programu reče da nismo u ravnoteži. Dakle, da smo ludi. On to zaista misli. Da nas ne smatra idiotima, ne bi nam jedan dan kazao da nam trebaju akcize, a drugi da on taj novac ima. Da su radnice Borca lažirale štrajk i mijenjale se. Da puno trošimo i rasipamo, bez obzira koliko bijedno živjeli. Da trebamo praviti uštede, kako bi oni imali sredstva za sve svoje prohtjeve. Da nam je za liječenje i humanitarne akcije najbolje da skupljamo i oragniziramo donatorske večeri. Ne smeta vam što je zaposlio kćerku u državnoj firmi, bez konkursa, a koja već ima privatnu firmu, dok ste vi na birou. I koja bi i danas radila da mi nismo pisali o njoj, Faćkanovoj mezimici. Pa, ako vas ovakvi potezi, a svaki dan ih je u izobilju, ne nerviraju i ne ljute, onda imate ozbiljnu dijagnozu.
Isto je i sa drugima, kada je u pitanju politika, kao najvažniji ogranak našeg življenja. Ni njihovi kadrovi na drugim tijelima, te saradnici i opozicija nisu ništa bolji. Zar vas ne čini bijesnim što neki parlamentarci starost dočekuju u parlamentu, imaju po 5 hiljada platu, naknade za sve i svašta, službene automobile, a diplomu su kupili i nikada nisu dvije rečenice izgovorili u korist vas koji ste im dali glas. Što ti isti rade na dva do tri mjesta, a opet svoj glas će rado prodati koliko god on išao na vašu štetu. Vidjeli ste na primjeru smjene Sebije Izetbegović. Isti ti koji je pljuju svakog dana i vama poručuju da za njih glasate, iz svojih interesa su ostali suzdržani. Ne smeta vam što su u sve državne agencije i institucije zaposlili nekoga svog, što je sva njihova rodbina obezbjeđena radnim mjestom. Što su im supruge šefice i direktorice, a djeca studiraju na privatnim fakultetima ili izvan države.
Ruta za brzu cestu se izglasava onako kako njima odgovara, da ne bi nažuljali guzicu. Zakon o saobraćaju donose kako bi napunili budžet, a nije ih briga što vaša djeca svakog dana ginu. Dok vi penzije čekate i nadate se da će te jednog dana dobiti marku više, oni izglasavaju naknade za odvojeni život, iako su im cijele porodice ovdje. Kažu vam jasno, da ukliko vas hitna vozi, bez obzira koliko ste blizu smrti, ipak nemate prednost u odnosu na njihovo vozilo. Svakog dana oni nam život vode na samo dno, i ako kažete da ne vidite potrebu za ljutnjom i iskazivanjem bijesa, onda niste bolje ni zaslužili. Živite kao pacovi.
Meni smeta. Nervira me i ljuti. I ovaj osvrt je moj način da im kažem kolika su govna. Ne samo njima, nego i onima koji se vode razmišljanjem njihovim. Govna su i svi oni koje je politika dovela u firme, zdravstvo, školstvo, saobraćaj, ekonomiju i sve druge oblasti.
Zar možete biti mirni i vidjeti pozitivu u svemu, kada pored vas hodalu bijesni psi i zmije, a oni vam kažu kako za to niko nije nadležan, snalazite se sami. Zar niste ljuti što vam tramavaji kasne. Ne smeta vam što nemate pasoše i ne možete da putujete, i što u najvećoj frci ministar ide na godišnji. Što u svakoj ustanovi morate imati 300 papira da biste obavili najjednostavniji zahtjev. Što potvrdu možete dobiti tek nakon pet dolazaka na šalter.
Što vam profesori u školi govore da niste tu da mislite i svojom glavom zaključujete, nego da naučite ono što vam oni kažu-stranački profilirano. Ne ljuti vas što na zdravstveni pregled morate da čekate do 6 mjeseci i što morate sami lijekove da kupujete. Što nema vakcina, ili što ne znate smijete li dati svom djetetu, jer doktori su ljudi iz stranke, a ne ljudi iz struke.
Što vam ekonomista kaže da budete strpljivi i da oni znaju šta rade, dakle da ne vjerujete svojim očima i ušima, nego njemu, koji je savjetnik Fadila Novalića. Ne ljuti vas što policija ne radi svoj posao. Što i kad rade, sankcionišu samo one manje dužne, a svoje i sinove kriminalaca i političara štite. Što kad vide bijesno auto, prvo zovu da se ispita čije je i da li ga smiju dirati, dok će vašeg Golfa ili Škodu zaustaviti bez ikakvog sustezanja.
Mogao bih nabrajati danima, jer jesam ljut. Međutim, znam da mnogi neće pročitati ni ovo što sam napisao. I ta nezainteresiranost me možda na kraju najviše i nervira. Ne mislim na čitanje teksta, jer ipak je to samo moj način iskazivanja ljutnje, nego na građansku ravnodušnost. Što nam je sve postalo normalno. Što prihvatamo to da ako želimo porodicu, posao i dom, trebamo da budemo taoci cijelog svog života u lijepoj našoj, da ne kažem kakvoj. 'Patriote' šaljem tamo gdje im je mjesto. Što na nepotizam, lažne diplome i hapšenja kažemo 'Pa šta je tu čudno, toga ima svugdje'.
Nervira me što smo mi postali govna veća od političara, što svoj život prodajemo za dvadeset maraka ili paket makarona pred izbore. Što padamo na iste gluposti i vjerujemo istim lažima već dvadeset godina. Što nam je važnije kako će nam hodža, pop ili fratar kazati za koga da glasamo. Što ne slušamo pažljivo šta pričaju, isto onako kako pažljivo gledamo realityje i upijamo svaku riječ. Ljuti me što svaka mlada osoba kaže 'Ma ne zanima me politika, ni ko je na vlasti', ili 'Neću da se nerviram, nek rade šta hoće'. A oni upravo to i žele, da stvore atmosferu kada ćemo svi totalno posustati, prestati govoriti i ukazivati na njihov bezobrazluk. Ako se svi prestanemo nervirati, glamiti, upozoravati i buniti, onda će nas definitivno popišati. Na dobrom su putu, šlic je do pola otkopčan. Birajte!
(Alen Avdić)