Internet i društvene mreže su postale stub našeg življenja. Tu su nam prijatelji.Tu se družimo i upoznajemo. Tu stičemo 'znanje'. Poklanjamo mu svo svoje vrijeme, ljubav, emocije i pažnju. I pri tome se uopšte ne pitamo šta dobijamo zauzvrat, kao što to činimo u realnom svijetu. 

"Ako se internet pametno koristi, onda je izuzetno dobra pojava i korisna, no mi ga veoma često koristimo u pogrešne svrhe. Dok smo u društvu, surfamo po Facebooku i izolujemo se od najbližih. Kada smo u porodici i kada njima trebamo posvetiti vrijeme, vidimo da svi članovi kuće tipkaju po svojim telefonima. Najpametnije bi bilo kada bi smo sami sebi odredili kada i kako da ga koristimo, da ne pretjerujemo i ne predajemo svo svoje vrijeme tim spravama. Evo i ja koja sam psiholog tolike godine, nakon što mi se jučer pokvario mobitel, bila sam kao odsječena od svijeta, i molila sam se samo da mi ne daj Bože zdravstveno ne zatreba da nekoga čujem. Mislim da smo previše psihološki postali ovisni o tome i to nije dobro. Zamaramo mozak i oči bespotrebno, gubimo drage ljude s kojima možemo uživo pričati i družiti se", kaže na početku za Source psihologinja Jasmina Dizdarević.

Sigurno je da smo pojavom interneta i društvenih mreža dobili olakšicu pri obavljanju raznih poslova i da nam je pristup mnogim stvarima više nego ikad blizak, no pitanje je zašto smo onda toliko nesretni i isfrustrirani. 

"Koliko smo puta otišli nekome u bolnicu umjesto što mu šaljemo poruke, koliko smo puta kupili mu narandžu umjesto što šaljemo neke poljupce preko društvenih mreža. Ništa ne može zadovoljiti empatiju kao lični kontak. Kada se ugasi internet, gase se i naše emocije. Izgubili smo prave vrijednost našeg zadovoljstva i sreće. Nekad smo uživali u malim stvarima i bili sretni. Sada imamo sve, ali koliko nas sada legne i ustane zadovoljno. Ujutro vidimo jedno zabrinuto lice, izmučeno od nespavanja. Ne čitamo knjige i ne sjedimo sa porodicom. Uvijek biramo ono što je lakše za nas i gdje ne unosimo emocije. Otuđili smo se. Svoje porodice ne poznajemo", navodi Dizdarević.

Jesu li nam Instagram, Facebook i Twitter uništili život? Možda djeluje surovo, no kako objasniti činjenicu da tinejdžeri svoju smrt prenose uživo, da gube živote praveći selifieje, da slikaju svoje roditelje gole i objavljuju na društvenim mrežama, da uništavaju svoja lica kako bi izgledale kao neka lažna ljepotica, da mladići uzimaju razne supstance kako bi imali mišiće, da mnogi završavaju u krugovima prostitucije ili pedofilije, da djevojčice ostaju trudne u  13. godini a brakovi traju po par mjeseci, da mrzimo svakoga ko nam skrene pažnju kako gubimo kompas. A gubimo ga. 

"Da bi sve funkcionisalo, mi moramo poznavati onog prekoputa nas. Kada ga pogledate da znate šta ga muči i kakav problem ima. Vi sada na osnovu onoga što čujete zaključujete, ali to nije istina. Dešava se da djeca rade loše stvari i roditelji se začuđeno pitaju i kažu da to nije njihovo dijete. Mi se moramo vratiti porodičnim okvirima i živoj riječi, i susretima face to face. Kada se nalazimo sa bližima, samo kažemo čućemo se. Malo vremena imamo za sebe i onda izbjegavamo da ga dajemo drugome. Analizirajte svoj mjesec i shvatit ćete koliko ste vremena posvetili onima koji to zaslužuju, prijatelji i porodica. Internet nije ventil opuštanja. To što imate mene za prijatelja na Facebooku vam ništa ne znači, jer vam je neću pomoći u nevolji, niti vam doći na svadbu", kaže psihologinja Dizdarević.

Naravno da internet ima i dobrih strana, ali treba biti pametan i dobro organizirati njegovu upotrebu. No, sve pokazuje da mi nismo pametni i da uzimamo sve što nam se ponudi bez imalo razmišljanja. A sve pod izgovorom da nam treba i da bez toga se ne može opstati. 

"Ja se često sjetim rata, kada nismo imali ni mobitela ni društvenih mreža, ni struje. Sada prolazim Ferhadijom i gledam kako omladina sjedi u kafićima, ali niko ni sa kim ne govori. Svi gledaju u mobitele i tipkaju. E to je pokazatelj koliko smo se izgubili. U ratu smo znali nas petnaest sjediti oko jedne svijeće i po cijelu noć razgovarati i družiti se uz gitaru. Iako je teška situacija, opet smo pričali i smijali se, a danas su svi namrgođeni i nesretni. Ko se tome prepusti, to ga i obuzme. Tako muž gubi ženu ili žena muža, roditelji izgube djecu, izgube se najbitniji ljudi u životu", kaže muzičar Eldin Huseinbegović.

Sva moralna, etička i profesionalna načela smo poremetili prevelikim vjerovanjem onom što se zove internet. Uzori su nam ljudi koji imaju najviše pregleda i pratilaca, bez obzira što su na najnemoralnije i najneprofesionalnije načine postali važni.  Prihvatamo njihove savjete o životu, braku, školi, zaposlenju, i na taj način stvaramo vlastite promašaje. Sjedimo i čekamo šta će novo objaviti i pokazati nam šta smijemo a šta ne smijemo jesti, obući ili kupiti. Život nam prolazi na Facebooku, a na našoj nesreći zarađuju kojekakve budale, te nam se smiju dok na moru ispijaju koktele. 

(Alen Avdić)