Valentina Duvnjak, novinarka iz Banje Luke, napustila je posao, svoje društvo, okruženje i započela život u napuštenom selu na Kupresu.

"Prvo što me je otjeralo iz novinarstva su neredovne plate, jer nisam mogla da obezbjedim sebi neke normalne uslove za život. To je trajalo godinama. Bio je to jedan monoton život, za koji ja ni u budućnosti nisam vidjela da može biti bolji.  Tako sam u jednom trenutku odlučila da napravim neki iskorak u svom životu. Odluka je došla u jednoj sekundi. Bila sam na fakultetu i srela prijatelja, kojeg nisam dugo vidjela. Pitam ga šta ima kod njega, a on kaže kako bere bobice kleke i kada mi je rekao otkupnu cijenu, a znala sam da na ovom području je ima dosta, samo sam došla kući, spakovala stvari, imala sam nekih dvadesetak maraka otprilike i sjela u autobus. Idem a ne znam gdje idem, i tako sam dospjela na Kupres", kaže na početku za Source.ba Valentina. 

Nije razmišljala o tome što je u selu ne čeka voda i struja,  niti je mislila o tome kako će ona kao žena doraditi kuću u kojoj sada živi s majkom. Odlučila je da mora napraviti životnu promjenu i to je učinila, uputila se na djedovo imanje na obronke planine Malovan. 

"Ovo imanje na kojem se nalazim je imanje mog dede sa majčine strane, odnosno mog ujaka, jer je ostavinskom raspravom pripalo njemu, ali mi imam jako lijep odnos i zajedno ognjište dižemo. Oni su u Americi, a mi gradimo ovaj dom na starim temeljima. Kada sam platila kartu da dođem ovamo ostalo mi je samo par maraka i nismo imali novca. No, snašli smo se nekako. Objekat u kojem živim su moj ujak i deda korsitili kao sušaru. Tu su čuvali sir, a u jednom dijelu je bila stolarska radnja. To su dvije prostorije pet sa četiri, dakle četrdeset kvadrata. Kada smo došli glavna kuća je bila u fazi rušenja, pa smo mi obnovili samo taj mali objekat, tu sušaru. Postavile smo prozore, vrata, okrečile, sve polovnim stvarima iz glavnog objekta. Sve smo to same ja i mama radile. Zidala sam dimnjak. Znala sam provoditi noći gledajući članke vezane za beton i zidanje. Uspjela sam ozidati i nije bilo lako. Pahulje su padale kada sam zidala i svi su govorili da će dimanjak pasti, no ostao je čitav i sve je uredu", priča nam Valentina. 

No, zidanje nije sve što je naučila na selu. Ova djevojka se bavi poljoporivredom i siječe drva. 'Muški poslovi' su njena svakodnevnica.  Mrkva, kupus, cvekla, krompir, rotkvice, luk, samo su dio zdravog kutka na kupreškoj visoravni kod Valentine. 

"Okolnosti vas natjeraju da radite i snađete se. Morate nučiti. Ja sam takva osoba koja ne voli moliti nekoga da mi pomogne. Ako neko i dođe, doći će jednom, ali ne može niko stalno vam pomagati. Odlučila sam tako da radim sama i učim. Sada sve znam, malterisanje, rezanje drva, radim i poljoprivredu. Nije lagano, posebno za jednu ženu, ali za sada dobro ide sve. Uglavnom živimo od povrća i ljekovitog bilja, bobica. Dobar dio prihoda stiže od toga. Nije ni to lagan posao, ali na sve čovjek navikne.  Znate koliko zaradite i rasporedite to, nemate šefa i vlasnik ste svoga vremena.  U gradu sam morala da molim za platu koju sam radila. Stvari možete da podnosite jedan period, ali gdje to vodi. To nije dostojno čovjeka", navodi Duvnjak za Source. 

Zime na ovoj teritoriji jesu teške definitivno. Prošla je bila baš jaka, kaže Valentina. No, i u tim okolnostima  čovjek je jednostavno prinuđen da uči i snađe se. 

"Nekoliko dana u bunaru mi je bila zaledila i nisam znala kako da se ponašam u tim okolnostima. No, čovjek se navikne na sve. Ta genetska predispozicija je također čudna, nešto čovjeka drži i ne smeta ni klima ni bilo šta drugo. Što se tiče grada, nedostaje  mi komunikacija sa ljudima, nedostaje mi novinarstvo kao moja najveća ljubav. Ja jesam i dalje u tom poslu, ali radim određene manifestacija u skladu sa vremenom. No, nisam se pokajala da napravim taj korak odlaska ne selo i obogatim svoj život i shvatim da život nije samo ona četiri zida kancelarije ili stana. Ovdje u prirodi osjećate maksimalnu slobodu. Ima stvari koje u gradu ne možete ni zamisliti. Drago mi je da smo uspjeli da pokrenemo ognjište i vraćamo se jedni drugima kao porodica, dolaze i čujemo se. Vrijeme zimi ispunjavam tako što čitam i pišem, povremeno slikam, to su sve moje ljubavi. Bavila sma se i glumom. Pišem knjigu. Ispunim te zimske dane takvim aktivnostima. Uglavnom za dalje planiram proizvodnju zdravog povrća i želja mi je da to proširim. Jeste fizički teško, ali je lijep posao", kaže Valentina. 

U početku kaže nije bilo lako ni prespavati u napuštenom selu, gdje se prije može sresti medvjed ili vuk, nego komšija. Ali sada je to iza nje. Valentina je život koji je ispunjava pronašla na selu. Da li će ostati zauvijek ne zna, jer novinarstvo i dalje voli.

(Alen Avdić)