Source: Ko su pripadnici "Srbske časti" i šta se krije iza njihovog djelovanja posljednjih dana u RS-u? 

Srđan Šušnica: Tzv. „Srbska čast“ je jedna u nizu brojnih srpskih neofašističkih organizacija koja je osnovana i djelatna u Srbiji i u tzv. „srpskim zemljama“ tj. tamo gdje oni smatraju da, uz amanet „vlasti“ i obećanje „masti“, trebaju da šire te „časti“ sa pravoslavno-pravopisnom i naravno istorijskom greškom. Registrovana je u Agenciji za privredne registre Srbije kao „Omladinski klub Srbska čast“ u opštini Palilula u Nišu, a kao oblasti i ciljevi djelovanja navedeni su, između ostalog, i: „promovisanje aktivizma i mobilnosti kod mladih, ljudskih prava, zaštite životne sredine i evropskih vrednosti“, „podsticanje mladih za aktivno učešće u društvenom životu“, „neformalna edukacija mladih“, „promocija evropskih vrednosti“ i meni najbizarniji „poštovanje i promocija osnovnih ljudskih prava i sloboda“. Da čovjek pukne od smijeha. Na Facebook-u njihovu stranicu prati oko 46000, a onog „čestnika u gaćicama“ nekih 26000 pratilaca, što ne mora da znači ništa osim da su velikosrbizam i četništvo vrlo popularne ideje kod mladih. Ova grupacija je novijeg datuma, što znači da nisu bili na malom ruskom univerzitetu u nasilju na sjeveru Kosova 2011., niti na velikom ruskom univerzitetu u agresiji na Ukrajinu i Krim 2014. godine gdje su se izredale gotovo sve neofašističke i neočetničke srpske i proruske grupacije iz Srbije i RS. Ove činjenice, kao i podaci o njihovoj saradnji sa ruskim paravojnim grupacijama „Noćnim vukovima“ , „Nasljednicima pobjede“ i ruskom paravojnom i obavještajnom bazom (a.k.a. humanitarnim centrom) u Nišu, govori o tome da su ovi „omladinci“ ustvari noviji produkt srpsko-ruske obavještajno-propagandne djelatnosti u post-jugoslovenskom prostoru. Nisu jedini i nisu posljednji. To se u Srbiji štanca svake 3-4 godine, tj. kako izađe jedna srednjoškolska generacija, pravi se niz neočetničkih i navijačkih grupacija zadojenih srpskim nacionalizmom i iluzijama o velikoj Srbiji. 

Druga organizacije o kojoj je ovdje riječ su „Veterani RS“ i njena sekcija „Potomci veterana RS“ koja ima podružnice u cijeloj RS i okuplja više od 300 članova, uglavnom bivše borce VRS i policije RS, radikalizovane mladiće, nacionalno ostrašćene i nažalost socijalno ugrožene i nezaposlene osobe, pa i osumnjičene ratne zločince, kakav je Damir Došen. Ova organizacije je registrovana poslije nasilja na Kosovu 2011., u maju 2012. godine u Doboju na adresi Vidovdanska 42, ali su postali vidljiviji i finansijski potkovani tek 2016. godine u jeku provođenja referenduma i organizacije prve militantne parade RS režima. Tokom 2016. i 2017. godine zakupili su i renovirali veliki i vrlo skup prostor u centru Banja Luke u Gundulićevoj ulici gdje je smješten njihova centrala i gradski odbor. Izvori njihovog finansiranja nisu javni, ali djelovanje je medijski jako vidljivo i intezivno. 

Slično „Veteranima RS“ i ovi „častnici“ iz „Srbske časti“ se finansijski bude baš 2016. godine, što je vrlo indikativno i što bi BH službe bezbjednosti trebale podrobnije ispitati. „Častnici“ su tokom 2014. godine u finansijskom smislu mirovala, tokom 2015. kroz račune udruženja je prošlo svega 30.000 dinara prihoda od donacija, dotacija i subvencija, a 2016. godine 8 puta veći iznos 250.000 dinara iz istih izvora. Odakle, kako? E time trebaju da se pozabave nadležne BH službe!
„Srbska čast“ je u Nišu prošle godine prekinula promociju filma „Albanke su naše sestre“ u junu 2017. godine, koje je predvodio taj „čestnik u gaćicama“ ali i bivši poslanik Srpske radikalne stranke Branislav Vakić. Postoji nebrojeno mnogo dokaza o vezama ondašnjih a sada bivših srpskih radikala, te sadašnjih Vučićevih „SSNS-ovaca“ sa ovakvim neofašističkim organizacijama i njihovim liderima. Poznata je fotografija „častnika u gaćicama“ i onog Vučićevog malog od intestinalnih poslova Stefanovića. Odakle njih dvojica tako prisni? E to je pravo pitanje za nadležne BH službe!

Source: Rekli ste da Igor Bilbija vrši regrutaciju osoba iz krim miljea, dok je omladinska organizacija Power baza za regrutovanje?

Srđan Šušnica: Nije tu Bilbija toliko bitan a ni Vukotić, već onaj ko ih iz pozadine povlači. To je Dodikov režim, tačnije grupa oko Nenada Stevandića. Igor Bilbija je prijedorski kriminalac, sa debljim sudskim i još debljim policijskim registrom o sebi. Podsjećanja radi, Bilbija je u aprilu 2013. godine uhapšen u akciji „Sova“ zajedno sa Sinišom Milojevićem Kobrom iz Banjaluke, Milanom Vujčićem Vujketom i Petrom Lekićem Roletom iz Gradiške, te Borisom Torbicom Čorbom iz Prijedora. Okružno tužilaštvo Banjaluka osumnjičenima je tada na teret stavilo teški oblik zelenaštva u kojem su nastupile teške posljedice za oštećene. Prisustvo u ovoj priči lika poput Bilbije za kojeg postoje indicije da je član šireg pro-četničkog kriminalnog kartela Jotić-Damjanovića-Kesić ili pojavljivanje u priči osumnjičenog ratnog zločinca, Karadžićevog i Dodikovog malog za prljave poslove Nenada Stevandića je najindikativniji dodatak ovom propagandnom i militantnom djelovanju koji se ne smije olako shvatiti. Prvo, njihova umješanost treba da cijelu tu stvar domaćoj i stranoj javnosti ali i Putinu učini ozbiljnijom, težom, organizovanijom i da ovom političko-kriminalnom projektu privuče što više radikalizovane i nezaposlene omladine, sitnih kriminalaca i patriota. Drugo, njihova povezanost sa ovim cirkusom je težak indikator i dokaz da iza ovog obavještajno-propagandnog djelovanja stoji ozbiljnija i opasnija politička, finansijsko-organizacijska i paramilitantna struktura i interes, oličeni prije svega u novoj Stevandićevoj partiji „Ujedinjena Srpska“ i pomenutom kriminalnom klanu. Ovaj klan okuplja nekadašnje pripadnike srpskih odbrambenih snaga (pripadnike crvenih beretki i banjalučkog „crvenog kombija“), članove ratnih bandi, nekadašnje obavještajce MUPa RS, ratne profitere i predvodnike etničkog istrebljenja nesrba iz Bosanske Krajine. Stevandić koji je također 1991. i 1992. u režiji SDB Srbije, Simatovića, Stanišića i Damjanovića regrutirao i naoružavao mlade nacionaliste i kriminalce za srpsku paravojnu jedinicu SOS i slao ih na obuku u Srbiju, sada se najedanput pojavljuje u indikativno sličnoj ulozi! I tada i sada Stevandić koristi pripadnike kriminalnog miljea? Kako, zašto, na to odgovor treba da daju nadležne bezbjednosne institucije u BiH ali i zemalja članica NATO pakta. Stevadnić i njegova partija, finansirana od pomenutog klana, su 2015. godine dobili ulogu da koordiniraju brojne srpske nacionalističke i proruske grupe i kriminalne organizacije u RS, te da od njih prave koherentniji skup sljedbenika, paradera i potencijalnih fajtera, demonstranata i ratnika, koji će se moći upotrebiti kada bude zatrebalo. To se moglo vidjeti i u organizaciji proruske parade „Marš besmrtnog puka“ koju je 2016. i 2017. predvodio upravo Stevandić, a kojoj su pored neofašističkih i proruskih organizacija (SNP Izbor je naš, Veterani RS i mnogi drugi) prisustvovali i konzul R. Srbije u Banjaluci, dobar dio članova i službenika Vlade RS, Dodikov kabinet, predstavnici BORS-a i mnogi drugi. 

Source: Objasnite nam detaljnije šta je cilj? Koliko je opasno djelovanje ili pojavljivanje ovakvih jedinica i za koga je najopasnije? Dijelite li mišljenje pojedinih analitičara, koji kažu da Dodik radi ono što je i Milošević 90-tih, te da su ovo formacije kakve su s pojavljivale i u tom periodu?

Srđan Šušnica: Čujte, 1992. je davno prošla. Nema više tog ni unutrašnjeg ni vanjskopolitičkog konteksta. U Bosni i regiji, nije više moguć onakav scenario iz 1990-tih, odnosno agresija na Hrvatsku i BiH kao udruženi zločinački poduhvat zvaničnog Beograda uz učešće srpskih obavještajnih službi, JNA i vojski RS i RSK kao njenih derivata, stavljenih u službu velikosrpske politike. 

Prvo, lider i članovi ovakvih organizacije (kao i sličnih) nemaju kapacitete da stvore paravojsku, jer paravojsku na Balkanu uvijek stvara oficijelni politički režim, služeći se kriminalnim i ekstremističkim strukturama. No koliki god ridikuli bili, ovi esktremi i slobodno mogu reći teroristi, imaju kapacitet da budu pripadnici takve vojske, imaju kapacitet da regrutuju i radikaliziraju mlade, reklamirajući jedan militantni etnofašizam. To je upravo osnovni smisao postojanja ovakvih organizacija meke moći i pozerskih grupacije i uopšte ovakvog militantnog show-a kojeg priređuje RS režim. Učiniti atraktivnim, učiniti seksi jedan etnofašistički srpsko-ruski mačizam i militarizam.

Drugo, cilj ovog cirkusa je u tzv. „srpskim zemljama“ stvoriti što razgranatiju i masovniju mrežu raznorodnih, paramilitantnih i metodološki različitih grupacija koje će spajati jedna ideološka paradigma: antizapadnjaštvo, neofašističke i neočetničke varijacije Ljotićeve ideologije krvi i tla i jaki proruski sentiment. To je paravojska kojom će se prvo obezbjediti unutrašnja vlast, zastrašiti politički protivnici i po ideološkoj i po nacionalnoj liniji. Ali to je i paravojska koja se da vrlo dobro iskoristiti za hibridni rat, za organizoavnje demonstracija, izolovanih napada na neprijatelje režima ili „nacije“, pa i za oružane sukobe niskog inteziteta. Generalno za destabilizaciju susjednih država, koje velikosrpski nacionalizam još ubraja u tzv. „srpske zemlje“. To je, prema izjavama najviših srbijanskih dužnosnika, još uvijek mainstream politika u Srbiji.

Mobilizaciju i podizanje morala su 1990-tih godina vršili staljinistički generali JNA uz četničke medijsko-intelektualne fanfare, bezbjednosne aparatčike i gebelsovu propagandu, te uz obilatu zloupotrebu sentimenta koji su Srbi ali i drugi narodi imali prema Jugoslaviji. Danas nema JNA, te mobilizaciju i omasovljenje mora vršiti ovakva propaganda kojoj svjedočimo zadnjih godinu-dvije, a koja dolazi iz ruske i srbijanske obavještajno-bezbjednosne kuhonje. Srbijanska SDB je 1990-tih koristila izolovanost Jugosavije od Zapada, povoljan politički i bezbjednosni kontekst, svoju raširenu obavještajnu mrežu saradnika kako u kriminalnom miljeu, tako i u institucijama, te je vrlo brzo, intezivno i tajno mobilizirala pripadnike srpskih paravojski i terorističkih jedinica iz redova puštenih zatvorenika, sitnih kriminalaca, ubica, saradnika službe, plaćenika, avanturista, te naravno srpskih nacionalista. Ti teroristi su za većinu stanovnika BiH 1990-tih samo iskočili iz grmlja. Sada tolikih mogućnosti i kapaciteta nema, te se regrutacija i organizacija mreže mora provoditi u uslovima koji nisu tako tajni i simplificirani, već su vrlo medijski i politički kompleksni, istureni i vidljivi javnosti. To pokušavaju sada preko socijalnih mreža, novinara, nevladinih organizacija, političara, preko pozera iz kriminalnog miljea i raznih patriotskih organizacija. To uveliko ograničava njihovo paravojno djelovanje, brzinu reakcije i faktor iznenađenja. Ali nadležne BH institucije ih svakako trebaju tretirati kao bezbjednosni rizik i pokrivati ih svim raspoloživim i bezbjednosnim i kazneno-pravnim mjerama i sankcijama.

Treće, iako danas kapaciteta za konvencionalno ratovanje i masovne mobilizacije RS režim jednostavno nema, a Srbija takav vid sukoba više ni ekonomski, ni politički, ni istorijski ne može da podnese, opasnost nije u potpunosti otklonjena. Velikosrpski nacionalizam je 1990-tih koristeći vojnu nadmoć i jugoslovenski sentiment odradio svoj „istorijski“ zadatak, odnosno genocid i istrebljenje muslimanskog i katoličkog življa sa teritorije pola Bosne i formiranje paradržavne trabant tvorevine Republike Srpske, preko koje se cijela Bosna drži kao taoc. Cilj Dodikovog režima i Rusije je pod svaku cijenu održati destabilizirajući zamrznuti sukob i status quo u BiH postignut 1995. i odbranjen 2006. godine (slomom reforme policije i ustavnih promjena), te status quo na Kosovu odbranjen 2011. (nasiljem). Za nastavak ostvarenja ovih velikosrpskih i sa njima potpuno posloženih ruskih interesa, i nije više potreban tako opsežan konvencionalan rat kao 1990-tih. Sasvim je dovoljan prostorno ograničen oružani sukob i nasilje niskog inteziteta u kombinaciji propagandom kampanjom „alternativne istine“, mekom moći, demonstracijama, radikalizacijom mladih, omasovljenjem neofašističkih grupa, separatističkim akcijama i međunarodno-pravnom i „humanitarnom“ podrškom nekog velikog igrača. To je definicija hibridnog rata i njega RS režim provodi protiv Bosne korak po korak posljednjih 4-5 godina, uz podršku Rusije, ali i zvaničnog Beograda i vladinih i nevladinih proruskih frakcija u Srbiji. Ove tekovine genocida i agresije u BiH velikosrpski nacionalizam će braniti i pod cijenu dovršenja rata bilo kojim drugim, a raspoloživim sredstvima.

Smatram da samo djelovanje ovih neočetničkih redikula u gaćicama nije toliko opasno. Za nekog jeste zastrašujuće, ali nije opasno. Oni su samo indikacija jedne druge vrlo ozbiljne stvari. A to je opasna i huškačka politika koja nam dolazi iz susjedne Srbije i koja koristi RS kao ideološki okupirani dio Bosne da negira i diskvalifikuje BiH kao državu, da je domaćoj i svjetskoj javnosti prikazuje kao tobož „leglo terorista“ ili „neuspijeli projekat“ ili pak kao „isuviše muslimansku zemlju za ukus Evrope“. Zvanična Srbija, kao uostalom i pro-herceg-bosanski i neoustaški dio političke scene u Hrvatskoj i BiH, vodi dvostruku politiku prema BiH. Pozivajući se na dijalog, evropske tekovine, regionalnu stabilnost, pomirenje i suživot, istovremeno negiraju i destabiliziraju Bosnu, podgrijavaju mržnju među njenim građanima, podržavajući svoje neočetničke i neoustaške trabante u samoj BiH, stvarajući tako uslove da se nametnu kao regionalni igrači, faktori stabilnosti i pokrovitelji jednog dijela teritorije BiH. Ona stara četnička krilatica „sloboda ili smrt“ sada se u Bosni može čitati i kao „pomirenje ili smrt“. Ova uloga Srbije, a dijelom i Hrvatske je u suštini velikodržavnička i antievropska, to je prijetnja miru, cjelovitosti i nezavisnosti Bosne. Ali prijetnja i za razvoj njihovih društava i ekonomija. E tu vidim veliku opasnost, veliki rizik od budućeg oružanog sukoba niskog inteziteta ili pak od hibridnog rata koji se praktično već vodi protiv BiH i to na dva fronta. 

Source: Zašto je Dodik rekao da pojma nema ko su oni, iako postoji fotografija na kojoj je s njima. Također su bili na obilježavanjau Dana RS-a. A onda govori kako nema dokaza protiv njih da rade bilo šta protivzakonito. A za četiri pripadnika zabranjen je ulazak u BiH?

Srđan Šušnica: RS režim intezivno razvija saradnju sa svim što je pročetničko, prorusko a antidemokratsko, antiliberalno, antizapadno i to na gotovo svim političkim nivoima, od nivoa religiozne i kulturno-umjetničke saradnje i akademske scene, preko nivoa kulturno-propagandne, patriotske, ekstremističke i odbrambene saradnje do nivoa zvanične ekonomske, policijske i paradiplomatske saradnje. RS režim razvija saradnju i sa svojim ideološkim blizancima, evropskim neofašističkim partijama i grupacijama, sa pročetničkim i neokonzervativnim grupacijama u Vašingtonu, pa i sa izraelskim klerofašističkim snagama okupljenim oko Avdigora Libermana i partije Benjamina Natanjahua. Znači sa svima koje RS režimu vidi kao mogući oslonac za vođenje islamofobne, rasističke i separatističke politike i ultimativno za toliko priželjkivano otcjepljenje od Bosne i ujedinjenje sa Srbijom. 

Dodik i drugi velikosrpski političari u regionu ne žele da se takva saradnja vidi u svoj svojoj razgranatosti, hronologiji i intezitetu, te će lagati, prikrivati i fingirati činjenice i motive o tome. Dodik je izgubio sve i jedan gram političke pragmatičnosti koju je imao i njemu više nema povratka na staru putanju. Postao je jedan megaloman koji sebe vidi kao srpskog vožda koji želi da uđe u istoriju tako što će učiniti nešto o čemu su Pašić, Ćosić i Milošević sanjali, trajno ujediniti „srpsku Bosnu“ sa Srbijom. On je postao prijetnja broj jedan po bezbjednost BiH i regije sa kojom se trebaju konačno pozabaviti nadležne institucije od onih bezbjednosnih do onih zdravstvenih. 

Source: Pripadnici 'Srbske časti' se povezuju s Rusijom, da Moskva s Dodikom formira paravojne formacije. Koliki utjecaj Rusija ima i gdje u RS-u?

Srđan Šušnica: RS je praktično u potpunosti pokrivena ruskim faktorom. U tom smislu RS je prestala biti „ničija zemlja“, već je postala ruska spoljnopolitička i obavještajno-bezbjednosna platforma koja radi u punom kapacitetu. Rusi su prisutni u ekonomiji, a posebno u kulturnom, medijsko-propagandnom i religioznom životu. Prisutni su u i oko MUP-a RS, što će se uskoro materijalizovati u vidu ruskog humanitarnog centra i još intezivnijeg prisustva ruskih i srpskih obavještajnih i paravojnih struktura. RS režim ulaže u policijski centar za obuku u kasarni Zalužani koja je nelegalno uzurpirana od Oružanih snaga BiH i bez pravnog osnova upisana kao vlasništvo MUP-a RS. Dodik već deceniju drži aerodrom Mahovljane zatvoren za sve kompanije osim Srbijanskih, odbijajući vrlo dobre ponude i Wizzair-a i Ryanair-a. Zalužani i Mahovljani su najvjerovatnije lokacije gdje će se useliti tzv. „ruski humanitarci“. Kod Rudog se od 2014. nalazi ekskluzivni hotel „Komsar Rudo“ sa ogromnim zemljišnim kompleksom u vlasništvu ruskog oligarha i bliskog Putinovog saradnika Rašida Serdarova, koji je glavna političko-obavještajna ruska zaleđina Dodiku, RS režimu i proruskim snagama u BiH i regionu. Hotel praktično djeluje kao štab proruskih i pročetničkih snaga u regionu i pored Zalužana i Mahovljana, još jedna je vjerovatna lokacija za formiranje proruske baze na teritoriji nezavisne i suverene BiH. Rusiji odgovara ovakav status-quo u BiH koji pokazuje potencijal da destabilizira dijalog u regiji i put BiH u evro-atlantskim integracijama. Rusija će učiniti sve da takve destabilizirajuće mehanizme u regiji zadrži i na sve načine će podržati igrače koji na tome rade. I one u Srbiji i one u Hrvatskoj. Zapad i Bosna, a sa njima generalno i hrvatska država, privreda i građani će ovu utakmicu izgubiti ako nakon predstojećih opštih izbora Dodik formira vlast sa Ujedinjenom Srpskom te sa njima Ruse i proruske igrače uvede u vlasništvo nad Rudnikom Ljubija i Željeznicama RS. Time će Rusi dobiti ne samo ekonomsko već ogromno paravojno i obavještajno uporište na samo 40 km od granice sa NATO savezom. Ako se to dogodi, ne samo RS, već cijela BiH postaje ruska platforma a u Bosni nastupa game over za NATO saveznike za sljedećih 30tak godina. 
Ali evo, neka BH novinari ovaj dijalog nastave sa nadležnim BH institucijama i pitaju ih šta misle o tome?

Source: Političari iz Federacije upozoravaju na rat. Ko ovdje treba da se prizove svijesti i koje korake treba poduzeti da ne dolazi do ovakvih ispada? 

Srđan Šušnica: Ne upozoravaju samo političari u Federaciji na potencijalni novi sukob u BiH. Na sukob kao posljedicu sve većeg ruskog političkog i bezbjednosnog djelovanja u BiH i regiji i naraslih nacionalističkih i antizapadnih snaga, upozoravaju i parlamenti SAD, Velike Britanije, EU. Na to upozorava američka spoljnopolitička administracija, te ugledni svjetski mediji. Upozoravaju i mnogi domaći novinari, akademska javnost i eksperti. 

Ako mislite na javne istupe predstavnika Građanskog saveza u kojima se poziva na mobilizaciju i naoružavanje van institucija sistema, mislim da je jako kontraproduktivno i štetno za interese Bosne i Bosanaca da takve javne poruke dolaze iz Sarajeva. Treba ipak biti odmjereniji u javnosti. Upravo takve poruke priželjkuju velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti da „argumentuju“ svoje tvrdnje i napore u dehumanizaciji i kriminalizaciji Bosne i njenih žitelja kao „opasnih“ i „terorista“. Pazite, srbijanski mediji i političari na vlasti nikada odvratniji, licjemerniji i neiskreniji prema Bosni nisu bili nego od dolaska Vučića na vlast. To je ipak znak njihove političke slabosti, jedne impotencije da svoje velikodržavne ciljeve provode brzo i učinkovito. Hrvatski HDZ i njihovi klerofašistički trabanti u vlast i van nje nikada neprijateljskiji nisu bili spram naše zemlje. To je trajna frustracija ekstremističkih krugova i pojedinih među vladajućima u Hrvatskoj, koju samo potpiruje i koristi hercegovačko-neoustaški klan oko Dragana Čovića. Ali bez potencije da išta mogu promjeniti na terenu. Upravo biva suprotno, sada su od zapadnih saveznika isti ti ekstremi i glorifikatori ratnih zločinaca primorani da se stišaju i približe političkom Sarajevu, no sada im je cijena opala ispod svake mjere. 

Ali, zvanično, a ni ono političko Sarajevo ne smije ničim nasjesti na provokacije i činiti neke agresivne i militantne korake, pa ni izjave. Mnogo je mudrije je institucionalno i zakonito se spremati na odbranu, te ako treba i sačekati da velikodržavni lešinari prvi zaista napadnu i oštete njen teritorijalni integritet, suverenitet i građane, pa onda adekvatno reagovati medijski, pravno, politički pa i vojno-bezbjednosno. Ne može biti gore nego 1990-tih, zasigurno, a i to su Bosanci i Bosna preživjeli. Ovo je sada strateški jedini mogući put, u trenutnom vanjskopolitičkom i ideološkom, naročito evropskom kontekstu, koji je mnogo manje empatičan prema muslimanima i Bosni nego što je to bio 1990-tih. Bosna će se morati, i u krajnjoj instanci će se braniti samo kroz institucije i sa onim aparatima i alatima koje ta država ima. A ima ih, bez obzira koje je trenutno na čelu tih pojedinih organa, i bez obzira koliko se ti organi sada pokušavaju razmontirati i učiniti pasivnim i neučinkovitim.  

Ja mislim da prostor za pogrešne političke izjave nastaje usljed pasivnosti i odsustva ozbiljnije i dugosežnije reakcije i politike nadležnih institucija države Bosne. Građani BiH i mediji imaju pravo znati da li i šta nadležne BH institucije rade po ovom pitanju. Ja i ljudi u BiH žele da vide kakvu takvu reakciju sistema koja će im dokazati da institucije kakvog takvog sistema postoje i da mogu ozbiljnije reagovati! U suprotnom možemo reći da institucije ili ne postoje ili su iznutra razbucane i podrivene do stadijuma u kojem nisu u stanju dati ni suvislu informaciju, umiriti građane, a kamoli držati kontrolu nad teritorijom i voditi kontraobavještajnu kampanju. Kako je moguće da proruski igrač Stevandić nije u istražnom pritvoru za osnove sumnje da je počinio niz djela koji se mogu kvalifikovati kao ratni zločin? Kako je moguće da se proruski igrač Dodik i/ili njegovo bliže ili dalje političko okruženje do sada nije makar zabavilo optužnicom za ozbiljne afere poput afera zgrade Vlade RS, privatizacije telekoma i rafinerije, afere organizacije svjetskog rafting prvenstva, Pavlović banke, Bobar banke, Balkan investment banke i nebrojenih drugih. Kako je moguće da se ne kazne odgovorni za provođenje i poticanja na provođenje referenduma i kršenje odluke ustavnog suda ili za organizovanje i poticanje na organizovanje proslave zabranjenog 9. januara kao Dana RS? Kazneni propisi BiH pružaju za to sve pravne i proceduralne mogućnosti. Kako je moguće da bezbjednosne službe BiH nisu spriječile i izjalovile ulazak paravojnih jedinica u BiH u oktobru 2014. godine koje je koordinirao MUP RS? Kako je moguće da ne spriječavaju i ne pokrivaju sada pripadnike srpskih i ruskih obavještajnih i paramilitarnih struktura? Ja bih volio da BH novinari svakodnevno i redovno insistiraju da im odgovore na ova pitanja daju nadležne bezbjednosne, vojne i pravosudne institucije države BiH i odgovorni u tim institucijama! Volio bih vidjeti jači pritisak političara, stručne javnosti i građana na nadležne BH institucije i lidere koji će polučiti ozbiljniju, profesionalniju organizaciju i angažman nadležnih službi oko ovih pitanja.

Source: Kazali ste da oni koji ne vide kako svijeća velikosrpskog etnofašizma polako dogorjeva, budu spremni da postanu kolateralna šteta ovih krimosa. Objasnite nam šire ovu izjavu. I zašto građani u RS-u šute na ovo. Odobravaju li ovakvo nešto ili ne smiju javno iskazati problem?

Srđan Šušnica: Građani RS mogu biti dio rješenja a mogu biti i dio problema. Vrlo dobro znaju kako se postaje jedno a kako drugo. Vrlo dobro znaju šta se zadnji put desilo kada su odlučili da budu dio problema i remetilački faktor. Kao društvo su pristali ili pak saučestvovali u agresiji na BiH i u genocidu nad svojim komšijama. Mislim da sam to već jednom rekao, ali građani RS, generalno svi oni koji sebe nazivaju Srbima u ovoj Bosni, više nisu moj problem i ne bih više trošio riječi na njih. Kako su posijali tako će i požnjati.

(Alen Avdić)