Podaci govore da Njemačkoj trenutno nedostaje 440.000 visokokvalificiranih radnika. Samo u elektro-industriji fali 50.000 inženjera, u IT-sektoru oko 55.000 stručnjaka, dok je u strojogradnji raspisano oko 11.000 natječaja – odnosno 50 posto više nego godinu dana ranije.

Svaka peta firma traži mlade talente u drugim regijama, intenzivnije surađuje s obrazovnim ustanovama i radi na prekvalifikaciji vlastitih radnika. Cilj njemačke vlade je puna zaposlenost – i to već 2025. godine.

Za razliku od Njemačke, u BiH stopa nezaposlenosti pokazuje da se ne radi ništa kako bi se broj radnih mjesta povećao, bez obzira što je veliki broj kvalifikovanog kadra na birou. Upravo je to razlog što školovani kadar iz naše zemlje često traži priliku u obavještenjima poput ovog iz Njemačke, pa na sve moguće načine se trude pobjeći iz svoje države.

Činjenica je da je Njemačka stabilna država i da zasigurno pruža veće mogućnosti od BiH u svakoj sferi društva, ali kažu, ako se neko ne snalazi u svojoj zemlji, neće mu biti ni mnogo bolje u drugoj. 
Zlatni studenti sa naših fakulteta imaju posao i ne misle mnogo o odlasku. Poručuju da ako imate znanje i dobar prosjek, posao vam se nudi odmah po završetku.

"Bio sam najbolji student prvog i drugog ciklusa studiranja na Univerzitetu u Sarajevu, sa svim desetakama na PMF-u,  odsjeku Matematika, gdje sam među najboljih pet dobio svoje mjesto i zlatnu značku. Prije sedam dana sam zaposlen kao asistent na Prirodno- matematičkom fakultetu u Sarajevu. Mogao sam birati u kojoj ću firmi raditi, ali ja sam se odlučio da budem asisten na fakultetu, ali u slobodno vrijeme ću raditi i u realnom sektoru", kaže nam Harun Hindija, zlatni student. 

Dok profesori terete državu jer ne pruža adekvatne uslove za razvoj dobrog i kvalitetnog kadra, koji bi imao dobru praktičnu i teortesku nastavu, a ministri krivicu prebacuju na profesore, studenti gledaju da što prije završe ciklus koji su započeli i zapute se van države, jer unaprijed vjeruju da za njih nema posla, te se tako i ne trude steći znanje i dobar prosjek. Znaju da u državnim firmama, pored sinova i kćeri naših političara, oni nikada neće dobiti priliku. No, biti dobar student se isplati u svakom pogledu, bili ovdje ili vani, kaže nam Harun.

"Školovanje i dobar prosjek se isplati, ali i to ovisi o fakultetu i zanimanju. Ja kad sam upisivao fakultet, pretpostavljao sam da će softversko inžinjerstvo nuditi priliku. U ovoj oblasti se i za one prosječne firme otimaju. Problem imaju studenti koji se moraju zaposliti u državnom sektoru, koji nemaju primjenu u realnom sektoru. Tako da, ako ste završili Međunarodne odnose i sa dobrim prosjekom, desi se da ne dobijete posao. Iako bi takvi ljudi trebali biti u institucijama BiH, oni često odlaze iz zemlje. Dakle, zavisi i od toga šta ste završili i koje znanje imate", govori Harun Hindija.

Dok u Njemačkoj na primjer, ili u drugim razvijenijim zemljama, postoji tačno razvijen plan upisa novog kadra na fakultete, prema broju pozicija koje se nude kasnije, tako se u BiH stvara kadar koji ne treba nikome i onda ti studenti čekaju na birou kako di dobili zaposlenje, te nakon nekog perioda preuzimaju svoj život u svoje ruke i najčešće odlaze. 

"Nas šest je završilo moj odsjek i svi smo zaposleni. Ali znam dosta dobrih studenata sa drugih fakulteta koji ovdje nemaju primjenu, pa traže u drugim zamljama priliku. Isplati se i ovdje studirati, posebno fakultet koji ima perspektivu.  Studenti često predmet koji je jako bitan gledaju da ga što lakše polože, umjesto da nešto nauče. Nema toga da razgovaraju s profesorima, pitaju dodatno. To fali kod nas. Da studenti stvarno pokušaju nešto naučiti. Treba gledati i koji fakultet ima perspektivu, da ne studiraju nešto reda radi. Ja evo vidim da je ove godine kod nas veći broj upisanih studenta, dakle bude se polako", navodi Hindija. 

Pošto nam država nije stvorila uslove da budemo korisni, zašto onda ne bismo mi malo razmisli i na vrijeme odlučili o svojoj budućnosti, ako nam je cilj ostati ovdje. Prije nego upišemo dijete u školu ili na fakultet, pametnije razmislimo i ozbiljno odlučimo da li gubiti vrijeme ne lakši fakultet koji nema perspektivu ili strpiti se koju godinu na malo težem i biti bezbrižan kasnije. Ovako razmišlja Harun, koji se potrudio ostvariti svoj cilj.

(Alen Avdić)