Zvijeri su bile jače. Kao i obično, kada čopor snažnih i gladnih opkoli ranjenog, male su mu šanse da preživi. Nisu Dragičevići uspjeli izboriti ovu bitku. Zadnji trzaji su vađenje tijela iz groba. 

Davore, izgubio si sina, porodicu, kuću, auto, grad i državu. Izgubio si prijatelje. Izgubio si svoje fizičko i psihičko zdravlje. No, znaj, da si sve izgubio na pravom putu. Putu morala i časti. Na putu dobra i poštenja. Na putu koji treba biti uzor svakom roditelju. Na putu koji ću pričati svojoj djeci, unucima, praunucima, ako ih doživim.  Znaj da si svojom borbom, riječima, ponašanjem, od barem nekolicine nas napravio bolje ljude. Natjerao si nas da želimo biti očevi kakav si ti. Da o djeci mislimo kako dolikuje roditelju. Da za svoj gen budemo spremni boriti se do zadnje kapi znoja. Postigao si to da sam danas jako tužan i da me sramota. Da se barem ovih tekstom ograđujem od onih koje ne zanima što si iskopao kosti svoga sina i odnio u svijet koji mu ne pripada. Pamtiću te kao oca koji stoji ispred policajca bez strah.  Kao oca koji Lepira pita 'Kako možete zločinci'. Kao čovjeka koji je sa bine otjerao predsjednika. Kao čovjeka koji nije vjerovao ni vlasti, ni opoziciji. Koji se nije prodao. Koji je 15 hiljada ljudi izveo na ulicu. Kao čovjeka koji je volio svoje dijete onako kako istinski i treba. Do krvi i kosti. Bez straha i granice. Oče, želim ti dobro kao i svom. 

Pamtiću i Suzanu. Ona ga je rodila. Nosila devet mjeseci. Presvlačila, hranila i čekala iz škole. Krhka, slaba, shrvana bolom. Pitala je policajace da li razumiju njenu bol. Bespomoćno je hodala sa njegovom slikom po gradu. Ostala je bez svega, još za svoju tugu i žalost dobila i kaznu. Hapšena je kao da je ona ubila svoje dijete. Ipak Suzana, tvoja je zadnja. Kao što treba i biti. Svaka prava majka bi postupila isto. To što si dijete svoje mrtvo izmjestila iz legla kriminala i lopovluka, pokazuje da si oličenje pravdenog i poštenog, hrabrog i moralnog, roditeljskog i majčinskog. Majko, želim ti dobro kao i svojoj. 

Želim vam reći da me stid što možda i moji neki poznanici glasaju za Dodika i slične njemu. Što sam i sebi dopustio ponekad da me opozicija zavara svoji potezima. Što sam vjerovao da neće ući u Skupštinu dok vam ne pomognu da se slučaj riješi. Što sam vjerovao građanima da vas razumiju i da ćemo Davidove ubice gledati iz rešetaka. Da me stid svakog onog koji se pozivao na rat i ono što se dešavalo u ratu. Da me sram svakog ko je u mojoj blizini rekao da si slučaj svoga sina iskoristio u političke svrhe. Poručujem im svima 'Jebite se idioti'. 

Ti si Davore, druže naš, ipak pobijedio, a mi ćemo i dalje živjeti u strahu i gubiti svoje najmilije. 

(Alen Avdić)