Naravno, to nije jedinstven slučaj i ostvarenje, ali je svakako puno više, nego je mnogo njih uspjelo ostvariti. Jer, doći u potpuno novu sredinu, novu ligu i zadržati lidersku poziciju od 12. Do 38. kola, zasigurno je zadivljujuće. Pogotovo, kada pričamo o engleskoj ligi.

Carlo Ancelotti je također u prvoj sezoni osvojio titulu sa Chelseajem, no samo godinu nakon toga, dobio je otkaz, jer nije uspio ispuniti očekivanja Romana Abramovicha u Ligi prvaka. Antonio Conte se ne mora brinuti za takvo nešto, jer je on uspio srediti sav 'nered', koji je stvorio Jose Mourinho prošlu sezonu, te tako izbjeći sudbinu prošlogodišnjeg osvačaja Premier lige Claudija Ranierija.

Takmičenje i borba na više frontova je ipak bilo previše za igrače Leicestera, pa su čelnici pomislili kako je jedini način da stvari krenu bolje, da otjeraju Ranierija. Niko ne kaže da će Chelsea iduće sezone biti 'kanta za nabijanje', te da ovu titulu nisu zaslužili, ipak, sve se odigralo u pomalo neobičnim okolnostima, jer fudbal u Engleskoj, ove sezone je ličio na sve osim na fudbal u Engleskoj. Rad Antonija Contea, zasigurno ne treba mjeriti i suditi po jednoj sezoni, jer pravi ispiti za njega tek dolaze.

Borba na jednom frontu 

Ove sezone, Conte i njegovi igrači su postavili standarde svojim konkurentima, s kojim se oni nisu mogli nositi i pratiti ih. Serija od 13 utakmica bez poraza – 39 od mogućih 39 bodova, osigurala je klubu iz Londona nevjerovatno ubrzanje, do onog poraza od Tottenhama u januaru. Ipak, Chelsea je mogao ispustiti i 10 od preostalih 39 bodova, ali ni tada im se niko ne bi uspio približiti.

Iz više razloga, Chelsea je zaslužio titulu ove sezone, a jedan od njih je zasigurno način na koji su se uspjeli posložiti nakon svega što je Mourinho prošle sezone uradio od kluba. Igrači kao što su Hazard, Pedro Rodriguez i Diego Costa, prošle pod Mourinhovim vodstvom su bili neprepoznatljivi, ispod svakog nivoa za igrače njihovog kalibra, ali Conte je od njih očekivao puno više, radio je sa njima, ponovo ih 'naučio igrati lopte', a oni su mu u znak zahvalnosti donijeli titulu.

Chelsea je većinom igrao po jednu utakmicu u sedmici, čitavu sezonu (zahvaljujući Mourinhou), pa je tako Conte imao napretek vremena, kako bi se pozabavio, ne samo pojedincima, nego planovima i sveukupnom strategijom, koja bi ih dovela do ovog postignuća. Pa je tako, pronašao očito odličan sistem, koji je odgovarao njegovim ključnim igračima i na koji su se prilagodili bez ikakvih problema.

Ako bismo pitali bilo kojeg trenera u Premier ligi, čiji klub se takmiči i u Ligi prvaka, definitivno bi svaki od njih rekao da imaju jako malo vremena i prilike da sprovedu detaljne radove na taktici, koja bi se protezala kroz čitavu sezonu i koja bi zahtijevala samo povremene dorade. Kada igrate utakmicu svaka tri, četiri dana, samo možete moliti Boga, da vam se ključni igrači ne povrijede. I to je dalo najveću prednost Conteu, čiji su igrači bili dovoljno odmorni i spremniji od većine ostalih, to je vjerovatno bila ta ključna i odlučujuća prednost.

Nijedan od standardnih 11 nije propustio više od dvije utakmice, zbog povrede ili suspenzije. Ostali klubovi su morali miksati i miješati iz sedmice u sedmicu. Naprimjer Tottengam, koji je bio bez Tobyja Alderweirelda u mečevima, gdje su ispustili bodove protiv Bournemoutha, Arsenala i Chelseaja. Na Jana Vertonghena nisu mogli računati kada su bodove gubili od Cityja, Sunderlanda i Liverpoola, dok je Danny Rose propustio pola sezone zbog povrede. Harry Kane nije bio tu kada je njegov tim gubio bodove od West Broma, Bournemoutha i Leicestera. Niko ne kaže da bi Spursi i sa tim igračima osvojili bodove, ali to je pitanje, na koje  Chelsea ne mora dati odgovor.

Kada su ostali klubovi iz vrha engleskog fudbala u pitanju, recimo a Philippe Coutinho, Jordan Henderson i Sadio Mane su propustili sijaset utakmica za Liverpool. Arsenal je bio primoran da igra sa trećim golmanom u nedavnom porazu od Crystal Palacea, dok su Mustafi i Ozil, također propustili jako važne mečeve za Arsenal, koji je tada ispustio bitne bodove. Kada dođemo do Manchester Uniteda ove sezone, možda je lakše računati na koje je igrače Mourinho mogao računati, nego obrnuti. Njihova limitiranost je išla do krajnjih granica. City nije imao toliko problema, ali nisu mogli računati na Gundogana veći dio sezone, te Gabriela Jesusa koji je bio odsutan nedugo nakon svog debitantskog nastupa. Kompany se tek vratio u ekipu, dok je Sergio Aguero ove sezone bio 'zločesti dječak', pa se morao boriti sa svojim suspenzijama.

Nema tu puno priče, klubovi iz Premier lige, koji ne moraju igrati i Ligu prvaka, definitivno su na korak bliže osvajanju titule.  Ipak, za Contea i njegove momke, pravi test slijedi iduće sezone. Zasad im svaka čast, ali prava istina će se vidjeti kada se 'teren izravna', tada slijedi prava, momčadska, muška borba. Do tada, bravo Plavci.

London is blue.

 Podigni pehar, jednom za kraj

Kako je nedavno rečeno, na kraju ove sezone Chelseajev Master John Terry, napušta Stamford Bridge. Za Plavce je upisao 713 nastupa, što ga stavlja na treće mjesto svih vremena zapadnog Londona. Ipak, Conteu to nije bilo dovoljno dobro, Terry mu nije bio dovoljno dobar, pa je ove godine odigrao samo pet utakmica.

''Osjećam kako još imam mnoštvo toga da dam i ponudim na terenu, ali sam svjestan da to ovdje u Chelseaju neće biti moguće. Nastavit ću igrati i pokušati pronaći novi izazov za sebe. Naravno da ću uvijek biti Plavac i osjećam se očajno, jer na ovaj način završavam sa svojom najvećom ljubavi'', rekao je Terry.

(Amila Alijagić)