Adriano Leite Ribeiro, ili jednostavnije samo Adriano, snažan, brz, igrač sa nevjerovatnom lijevom nogom, čovjek koji je u 2000.-im pomjerao granice i kojeg su nazivali novim Ronaldom. – Ali on to nikada nije postao.

Takav kakav jeste, iznevjerio je i razočarao sve one koji su vjerovali u njega. A nas, djecu koja su voljela fudbal, 'natjerao' da bijesno, onako dječije razočarano strgamo sa zida sve postere sa njegovim likom.

Brazilske favele nisu najljepše mjesto gdje možete biti rođeni i odrastati i to sviju znaju. Mjesta ispunjena siromaštvom, kriminalom, drogom, mnoštvom kuća i ljudi, koji 'žive jedni na drugim'. Nešto najpribližnije onome kad kažemo 'pakao na zemlji'. Ipak, favele su mjesta koja su proizvela možda i najbolje fudbalere u historiji – Ronaldo, Romario, Zico... Jer tamo je bilo ili ćeš krasti, drogirati se i biti član mafije, ili ćeš igrati fudbal.

Ronaldo je prevazišao sva teška razdoblja u svom životu i svoje ime upisao u historiju fudbala, kao jedan od najboljih, ako ne i najbolji napadač u modernoj eri. Adriano je sve suprotno. On nije uspio boriti se sa svim što ga je u životu snašlo, kako bi iz svog ogromnog talenta izvukao sve ono najbolje.

Već sa 16 godina, Adriano je igrao za prvi tim Flamenga, a u svom drugom nastupu je postigao prvi pogodak protiv Sao Paula.  Sva priča koja se širila o njemu, učinila je da Adriano ode u Inter, no zbog nekoliko komplikacija, u tom periodu su ga dijelili Parma i Fiorentina. A onda se 2004. vratio u Inter, gdje je opet bio onaj 'Imperator Milana'. Kad je Adriano bio u formi, bio je nezaustavljiv. Ipak, nije bio dovoljno jak da prebrodi sve to. Razne usporedbe s najvećim fudbalskim imenima i pritisak koji je slava nosila sa sobom, odvukli su Adriana daleko od fudbalskih terena.

A onda ga je zadesila tragedija kada mu je umro otac, za kojeg je bio jako vezan. I tada je počeo konačan, lagan, ali bolan pad imperatora, koji je na sve načine uništavao svoju karijeru, ali i svoj cijeli život.

''Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da mog oca više nema. Kada je on preminuo počeo sam gubiti koncentraciju i zanimanje za sve. Izgubio sam kontrolu i počeo raditi gluposti. Otac je volio gledati me dok igram, a kada je otišao, fudbal mi se više nije činio kao bitna stvar u životu'', kazao je Adriano jednom prilikom.

Za njega je tada fudbal bio lagan, ali održati samokontrolu i disciplinu, činilo se kao nemoguća misija. Adriano je postao nomad. Odlazio je iz kluba u klub, ali gdje god da je otišao, najredovniji je bio u noćnim klubovima. Vratio se u Brazil na posudbu, ali činilo se kako se samo vraća partijanjima i životu kakav mu je mogao ponuditi samo Brazil.

Ali u stvarnosti, dublji pogled u njegovu psihu, govorio nam je da se Adriano vratio na mjesto, koliko god to čudno bilo, gdje se posljednji put osjećao sigurno. Mjesto gdje su uspomene na njegovog oca još bile žive. Kasnije se vratio u Inter, ali to nije bila ni sjena igrača, koji je nekad cijeli fudbalski svijet imao pod nogama.

Ne možemo reći da Adriano nije imao drugu, treću ili četvrtu šansu da oživi svoju karijeru i ono još važnije – svoju psihu i samopouzdanje.

Ono što je trebala biti sjajna karijera u klubu i međunarodnom fudbalu, postala je priča o slomljenom biku čije uskrsnuće je zapravo bio samo pad meteora nazad u stvarnost.

Kada je trebao biti najbolji napadač na Svjetskom prvenstvu 2006., Adriano je bio samo sjena onog starog igrača, koji je sijao 2004. na Copa America, kada je postigao sedam prelijepih golova. Tamo gdje je Adriano trebao živjeti lijep život i uživati u plodovima svog rada, bio je samo zaslijepljen i uništen svojim greškama, lošim odlukama i nemogućnosti da pronađe put, koji ga vodi iz svog tog ludila.

Na neki način, Adrianova priča je manje o fudbalu, a više o unutrašnjem konfliktu, koji svaki fudbaler mora naučiti kontrolisati. On je fudbalski Frankenstein – čovjek koji je kombinirao najbolje od Ronalda kao napadača, nezaustavljiva sila čovjeka sa munjevitom lijevom nogom i snagom kakvu je imao Roberto Carlos, ali ipak mentalno baš nestabilna osoba, čiji talenat je otišao jako brzo.

Nakon što se iz Evrope vratio kući, Adriana viđaju u favelama kako pije, drogira se, živi baš onako kako se živi u takvom okruženju. Ipak, slike i priče o njegovom partijanju, drogiranju, posjedovanju oružja i unutrašnjim bitkama, od kojih je teško pobjeći, možda ne bi trebale prekriti slike koje svi jako dobro pamtimo – slike čovjeka čije su fudbalske sposobnosti bile zaista nevjerovatne i zbog toga, nama, vjernim ljubiteljima fudbala – Adriano ostaje IMPERATOR

A za sve što mu se dešavalo, možda ga je i teško kriviti. On je samo klasični primjer igrača i osobe, kojoj je trebala pomoć stručnjaka, nekoga kome će zaista značiti da mu pomogne, ali takvih nije bilo, Adriano je ostavljen sam.  Jer, ko zna, da mu je neko odlučio pomoći, Adriano bi možda sada završavao svoju karijeru – koja je mogla biti jedna od najvećih, ako ne i najveća ikada, ali je završila kao jedan ružan san.

Njemu i nama, razočaranoj djeci, koja smo jednom bijesno trgali njegove postere sa zida.

Ali sada mu opraštamo. Bio je i još je samo čovjek kojem je onomad trebala pomoć.

(Amila Alijagić)