Dok mnogi širom svijeta ispraćaju Hugh Hefnera, koji je umro prirodnom smrću, dosta je i onih koji se pitaju kako je nastao Playboy.

Hefner je Playboy osnovao usred konzervatizma 50.—ih godina, u periodu kada se sve svodilo na brak i domaćinstvo. Tada je Hefner postavio alternativni standard, koji je želju za seksom prikazivao kao nešto sasvim normalno, standardno i uobičajeno. Redefinisao je status svih budućih generacija muškaraca, zamjenjujući kosilicu i ribolov sa nekim novim simbolima: čaše za martini, kašmirski džemperi, pohotne djevojke – postale su bitne komponente novog načina života, koji je spajao seks i materijalizam.

U Playboyu je bilo za svakoga ponešto. Od sexy djevojaka, koje je Hefner lično birao, preko intervjua sa utjecajnim ljudima, među kojima je znao biti čak i Malcolm X, pa do kratkih priča poznatih svjetskih pisaca – Hemingwaya i Updikea. I još mnogo ostalih stvari, koje bi mogle poslužiti svakom tipu muškarca.

Magazin je odražavao i samog Hefnera, ili barem izum koji je postao poznat u cijelom svijetu kao Hefner ili jednostavno Hef. Bio je personifikacija Playboyevog ideala – veličanstveni neženja koji u svilenom mantilu leži na krevetu, okružen mnoštvom mladih, prelijepih djevojaka.

Svu fantaziju, podijelio je ne samo kroz magazin, nego i kroz niz Playboy klubova, gdje je svako ko plati skomnu članarinu, mogao uživati u hrani i piću, koje bi mu donosile popularne ''Zečice'' – obdarene žene, koje su na sebi imale zečije uši, pufnasti rep i korzete, koji su bili toliko uski da su se mogli raspasti svakog trena. Crno bijeli logo Bunnyja ukrašavao je kako magazin, tako i sve vrste robe, od manžeta do koktelnih salveta, postao je simbol uglađenosti.

''Playboy je namijenjen svakom čovjeku koji je u usponu, od inžinjera do univerzitetskog profesora, ali idealan čitatelj mora biti svjestan čovjek, čovjek koji ima ukusa, čovjek koji zna šta je zadovoljstvo, čovjek čije ime je čisto, bez ljage. Na ovakve muškarce smo mislili kad smo dali ime Playboy'', kazao je Hefner, jednom prilikom, kada je njegov magazin kritikovan od strane konzervativne sredine, kakva je bila u tom periodu.

Mnogi kritičari Playboya bili su sveštenici, koji su pisali pisma, članke i propovijedi o tome kako oni vide ovaj magazin. No Hefner im je kao odgovor uvijek citirao Johna Cranea

''Ne samo da Playboy stvara novu sliku idealnog čovjeka, nego stvara i njegov dodatni vlastiti svemir, nešto kao alternativna verzija stvarnosti u kojoj ljudi mogu uživati u svojim umovima. Taj njihov svemir je lagan i veseo, to je svijet u kojem čovjek uvijek može biti bezbrižan, poput Petra Pana, dječaka uvijek i zauvijek''.

Hefner se smatrao prijateljem ženskog pokreta. Kako je jednom rekao: Playboy žene i muškarce tretira kao seksualna bića, a ne kao seksualne predmete. I u tom smisli mislim da je Playboy bio učinkovita snga u uzroku ženske emancipacije.

Robert Thompson profesor na Univerzitetu u Syracuseu smatrao je da je Hefnerova uloga bila vrlo značajna, no u isto vrijeme i pogubna.

''Igrao je važnu ulogu u pokušaju da prati američku svijest, da javno izrazi stavove prema seksualnosti. Njegov utjecaj na Prvi amandan i ženski pokret bio je vrlo značajan, no s druge strane i poguban, jer je putem Playboya povezao seks sa materijalnim dobrom. Sudeći po starim slikama iz magazina, možemo utvrditi da je on erotizirao proizvode, koji okružuju žene, ali je erotizirao i same žene''.

Najsretniji muškarac na svijetu, kako su ga često zvali, nije imao problem da prizna kako nije bio emancipiran muškarac. Nakon njegove preobrazbe 50.-ih godina, od oženjenog muškarca i oca, do glavnog i odgovornog u Playboyu, on nikada nije bio u vezi sa ženom svojih godina, koje su bile uspješne u životu kao i on, a jednostavno je to objasnio: Ne tražim žensku verziju Hugh Hefnera. Možda je vodio seksualnu revoluciju, no u svom privatnom carstvu preferirao je status quo.

Hefner će biti sahranjen u grobu pored Marilyn Monroe, čije su gole slike Hefnera odvele ravno u historiju. A tu svoju želju je izrazio 2009. u Timesu:

''Provesti vječnost pored Marilyn je previše slatko da bih propustio''.

(Amila Alijagić)