Jedni odlaze jer zaista više nemaju nikakvu nadu da će ovdje stvoriti bilo šta i ostvariti svoje ciljeve, drugi nisu ni pokušali, ali su ubijeđeni da će tamo negdje živjeti bolje.

Mi smo razgovarali sa desecima mladih ljudi. Kroz nekoliko tekstova iznijet ćemo vam njihova razmišljanja, razloge zbog kojih su otišli ili žele otići iz ove države, ali i razloge i objašnjenja onih koji će ostati ovdje.

Za početak vam donosimo priču Damira Jusića, koji je završio engleski jezik i književnost. Nakon što nekoliko godina nije mogao naći posao u svojoj struci, Damir je odlučio otići u Češku.

‘’Kad sam došao na intervju u jednu školu na Ilidži, sretnem kolegicu koja sa završenim masterom i prosjekom od 8.5, nije nikako bila stalno zaposlena, te od tada zapravo shvatam da nemam baš neke šanse da ovdje pronađem posao. Sličnu situaciju je imala i moja druga kolegica koja je dobitnica zlatne značke. Dobila je otkaz kao nastavnica jer je zatrudnila (u privatnoj školi), naravno to  nije bio ‘’službeni’’ razlog. Elem, nakon nekoliko godina neuspješnog traganja za poslom, upisujem drugi fakultet, jer eto, obrazovanje je barem jeftino u BiH i dobijam priliku da odem na studentsku razmjenu u Češku, gdje ću i pronaći posao’’, govori nam Damir za početak razgovora.

Damirovo ostvarenje sna u ovoj državi bi bilo da bude nastavnik, no kako kaže, nakon što nemate nikakvog posla, onda dobijanje bilo kakvog posla koje omogućuje da živite samostalno – kod nas u BiH je ostvarenje sna. Nakon što to nije uspio, odlučio je otići.

‘’Kako sam bio na razmjeni u Češkoj, tamo sam relativno lako našao posao, tako da sam u procesu dobijanja vize, te sad mi bude jako žao što nisam Hrvat, jer bih mnogo lakše otišao iz Bosne. Zapravo, da kojim slučajem BiH uđe u EU, mislim da bi za nekoliko godina otišlo barem 50% stanovništva. Tamo neću raditi posao koji sam želio, ali se nadam ostanku i za pet godina se nadam da ću postati punopravni građanin Češke, te ću promijeniti prezime, od ‘mekog’ ću preći na ‘tvrdo Č’’’, priča Damir, te ističe kako je prvobitno nemogućnost pronalaska posla bio glavni razlog njegovog odlaska, no sada ih ima mnogo više:

‘’U Bosni postoji konstantan osjećaj nelagode, političke nesigurnosti, nekog čekanja da nešto bude bolje, da se promijeni, no to se ne dešava. Zapravo, u Bosni vrlo malo toga valja, osim hrane. Loš saobraćaj, društvena nesolidarnost, loše zdravstveno, penziono, socijalno, jako zagađen okoliš itd.’’

Ostanak u BiH i pokušaj da se ostvare vlastiti ciljevi je konstantna borba. Nažalost, vrlo često to bude borba sa vjetrenjačama.

‘’Jako je puno prošlo od rata i jako puno novca je uloženo u BiH, ako do sada nismo se mogli ekonomski staviti na noge, teško da ćemo ikada. Zemlje Višegradske skupine su imale 50 godina užasnog ekonomskog upravljanja, dosta goreg nego ovdje, pa su danas dosta razvijene. Ne treba zaboraviti da smo mi na Čehe gledali s nekim jadom, a danas zarađuju u prosjeku dva, tri puta više nego mi’’, kaže Damir.

A da li se planira ikada vratiti u BiH, Damir kaže:

‘’Da, na godišnji, dok su mi tu brat i ostatak porodice. Ako bi kojim slučajem mogao bratu naći posao i dovesti porodicu, onda bih opet možda samo na godišnji dolazio. Ne želim ovdje da živim više, želim da za svog života živim u državi koja je sređenija, gdje javni prijevoz funkcioniše, gdje nema pasa lutalica, jer ljudi se brinu o svojim ljubimcima, gdje penzija nije trećina potrošačke korpe. To SDA, HDZ, SNSD, SDP, SDS i sva ta ekipa neće napraviti. I ne vidim nikoga ko bi mogao napraviti. Brda, zelenila, rijeka, ima i van Bosne’’, objašnjava Damir za kraj.

(Amila Alijagić)