Tog istog dana umrla je jedna era.

Nije ovo priča o njegovoj karijeri, o njegovim uspjesima, pjesmama, o svemu što je bio taj splitski 'stari vuk'. Ne, jer nedajbože o tome nema šta pisati – dapače – previše je ogromno za nas obične smrtnike. Nikad si ne bih oprostila da nešto zaboravim.

Zapravo, i ne znam o čemu je ovo tačno priča, jer kako se uopšte ponaša i šta se tačno govori kada odlaze najveći? Koja, barem jedna riječ, je dovoljno jaka da najvećeg među nama ispratimo tamo negdje? U beskraj. Postoji li to uopće?

Kažu – a ja bih potvrdila kao najveću istinu života – kada na vječni počinak odlaze oni najdraži, ne plačemo zbog njih (uostalom zašto bismo, spasili su se svog ovosvjetskog zla). Plačemo zbog sebe, sažalijevamo sebe, jer ne znamo kako ćemo mi nastaviti živjeti bez te osobe.

Ipak, čini se lakše kada ta osoba ostavi nešto iza sebe. Možda poneko sjećanje, možda neki zajednički trenutak ili trenutke. Ili kada, recimo, iza sebe ostavi najljepše pjesme koje su tvoje uši slušale.

 Na početku ti bude baš teško, čak i izbjegavaš da ih slušaš, bojeći da ćeš se slomiti. Onda s vremenom, počneš da ih puštaš, 'baciš' pogled negdje u daljinu, potekne i koja suza, ali srce ti se ispuni nečim ogromnim, većim od tebe i onoga što ćeš ikada biti.

Svaka generacija ima svoju muziku, svoje idole i heroje. Ali samo rijetki preskoče sve generacijske barijere. I samo rijetke zajedno slušaju i nana i majka i dijete. A kada pak živiš ovdje gdje mi živimo (da se ne izražavam svakako), barijera, mnogo težih i većih od generacijskih, ima na pretek. Ako te zajedno sluša i Srbin i Bosanac i Hrvat – onda si najveći. Besmrtan si. I beskrajan. Onda si Oliver Dragojević. Onda tvome stihu, melodiji i pismi kraja nema.

''Za sve što prošlo je, za sve što dolazi, nedostaješ. Zbogom dragi Olivere'', napisao je Dino Merlin.

''Ovo je bija PIVAČ. Ovo je bija UMJETNIK. Ovo je bija ČOVIK od riči. Na spomen tvog imena se uvik stajalo mirno. Fala je malo za sve ća si nam da. Sve i da želin, ne mogu te zaboravit, jer sve šta san volila i volin je sraslo uz tvoje pisme. Aj sad na brod, narani ribe i u miru zapali cigaru... Nek ti pokoj duši i mirno more Veliki'', oprostila se Marija Šerifović od Dragojevića.

''Ovo je teško, ovo nema smisla, ovo je preteško... Na njegovim pismama sam učila govorit prve riči... Ovo je jako teško i ne želim virovat. On je pape svih Dalmatinaca. Njegove pisme su ušle u nas kroz materino mliko. On je u mom DNK, u tvom i u tvom i u svima nama. Hvala ti, pape ! Volin te, pape! Plačem, pape ! Oprosti mi, pape... ...svi plačemo...'', napisala je Severina.

"Ko nas tužne jutros probude... i srce stisne se od nevoje".

Slava ti i hvala, ali... Ne ideš ti nigdje. Tu si. Bit ćeš tu. Ponovo rođen.

P.S.: I znaš, ne valja ti ona ''Dva puta san umra''. Bezveze je i nema smisla. Dva puta si rođen, meštre!

Oliver Dragojević je rođen 07.10.1947. i 29.07.2018.!

(Amila Alijagić)