Marijan Beneš je od malena naučio da se bori. U ringu protiv boksera, protiv fašista i nacionalista, protiv života također. Osvajanje titule prvaka Jugoslavije, Mediterana, Balkana, Evrope, bio je samo logičan slijed događaja za čovjek koji se svakodnevno za nešto ili zbog nečeg borio.

Stariji će se sjetiti Torresa, čovjeka koji mu je povrijedio oko. Otišao je Marijan na operaciju i mnogi su mislili da je to kraj. Možda bi svima, osim njemu, i bio kraj. Nastavio je boksati. Onako, skoro slijep.

A onda, nekoliko godina poslije, 'naletio' je ponovo na Torresa, koja ga palcem pogađa u isto oko. U šestoj rundi ostaje bez oka. Zauvijek. Možda bi svima, osim njemu, tu i bio kraj. Pogađate, Marijan nije odustao, ovaj meč je morao dobiti (kao i svaki ostali). Izudarao je Torresa, izubijao ga. I naravno pobijedio.

U jednom meču je znao polomiti nekoliko kostiju, ostao je bez oka. Slijep i dostojanstven. No, onda je došao rat i bol i tragedija kakvu u ringu nikada nije proživio. A znate da je proživio i preživio svašta. Protjeran je iz Banja Luke u Hrvatsku, jer nije bio Srbin. U Hrvatskoj, pak, to jeste bio. Štoviše, bio je četnik. A on?! On je zapravo oduvijek bio i zauvijek ostao samo Jugosloven.

U ratu su mu ubili brata Ivicu, čije tijelo nikada nije pronađeno. A braća Antun i Josip Beneš umiru od tuge za Ivicom.

''Ja sam Hrvat i Srbin i Bosanac. Ja sam čovjekoljubac, nacionalnost me ne interesuje. Ja sve velike Srbe i velike Hrvate nazivam fašistima'', govorio je.

Ni nakon toga, niti ikada u svom životu, Beneš nije pristao da bude bilo šta drugo do Jugosloven. Mali Titov pionir, kako je govorio.

''Tile je bio laf. Kad su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?”. Ja sam mu rekao: “Niste li vi druže Tito viši?”. Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali niko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali platu - i radnik, i rudar, i čistač ulica, i liječnik... Sad gospoda jedu iz kante za smeće - i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Banjoj Luci'', govorio je Marijan.

No, ono po čemu je još bio zanimljiv je to što je od malena svirao violinu, završio je i muzičku školu, ali volio je i da piše pjesme.

''Završio sam nižu muzičku školu. Svirao sam violinu. Moji vršnjaci su me zezali, govorili su mi da sam žensko. Budući da su znali za moju veliku ljubav, boks, pitali su me kako ću djeci u školi držati nastavu muzičkog s modricom na oku. Na kraju sam odustao''.

Titov pionir i borac ostao je do samog kraja, na prosjačkom štapu, ostavljen i zaboravljen od svih, ali heroj. Borac. Tita nikad izdao nije, a svima koji pljuju Druga, poručio je nešto, i to onim što je – poslije boksa dakako – radio najbolje. Pjesmom.

Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme,
Ne krivi njega za svoje probleme,
Za težak život danas najmanje je kriv,
Drukčije bi bilo da je stari živ.

Ne psuj mi Tita ni njegovo vrijeme,
Ne krivi njega što je proklijalo sjeme
mržnje skrivene u srcima fašista
skriveno pod maskama i nekih komunista.

Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme,
Ne krivi njega što nisi izdržao breme
Što je sve narode spajalo u srodstvo
i sam si ga nazivao bratstvo i jedinstvo.

Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme,
Osmijehom je mogao planinu da pokrene!
Nikada se, druže, neće živjet bolje
Kad Tita spomeneš, skini kapu dolje!

''Ako imaš muda i dvije ruke možda ćeš izgubiti, ali nećeš lako''.

Imao ih je. Imao je sve što pravi šampioni imaju. Oni najveći. I vjerujte, nije vam ovaj tek tako olako otišao. Napatio ga je život, ali i on je njega.

Slava i hvala, Veliki.

(Amila Alijagić)