"Ne smijemo ulaziti više u taj sistem prihvata migranata i opsluživanja iz razloga da ne bi došli u sukob s državnim institucijama koje su nadležne da ukažu na neke stvari što možemo raditi, a što ne možemo i da ne bi stvarali sad u ovoj fazi neke prihvatne centre koje država neće podržati", izjavio je za N1 Selam Midžić iz Crvenog križa Bihać.

Svakodnevno u Bihać pristiže barem stotinu novih migranata, a kapaciteta više nema. Spavaju na otvorenom, ispred Bire, na klupama, na cesti, u parkovima, pored Une, u napuštenim kućama.

"Padala je kiša, ali ne samo sinoć, već dvije sedmice sam ovdje, svako malo pada kiša, a mi spavamo vani, preopasno je ovdje, napadaju nas, pojedinci prilaze s noževima, prijete, otimaju novac, ovdje u Bosni je grozno za izbjeglice", rekao je jedan od migranata za N1.

Prihvatni centar Bira smješten je svega 10-ak minuta od centra grada. I to je možda i jedini grad u svijetu gdje se jedan prihvatni centar nalazi svega nekoliko minuta od samog centra grada. A okolina Bire izgleda zastrašujuće. Smeće je svuda okolo, sve je prljavo, zelenila nema. Takav život i takve uvjete nisu zaslužili ni migranti, a ni građani Bihaća.

No, koga je to uopšte i briga. Dosad nam je već trebalo biti jasno da državu definitivno nije, jer svi koji su nadležni, koji bi trebali raditi na rješavanju ovog problema, već godinu dana ostavili su Bihać da se sam izbori sa krizom koja ih je snašla.

''Zna se čija je to nadležnost. O tome bi brigu trebalo voditi prvo Predsjedništvo, pa Parlament, pa Vijeće ministara, pa Ministarstvo sigurnosti, pa Ministarstvo za izbjegle i raseljene i ljudska prava, pa tek Federacija, pa kantoni, a tu nigdje nema lokalne zajednice. Nas je jednostavno to pogodilo. Dešava se nešto na šta mi ne možemo uopće utjecati i što nismo izazvali. Kažem da je to nama kao elementarna nepogoda, kao zemljotres. Niti smo ga izazvali, niti možemo da ga zaustavimo, ili spriječimo. Možemo da gledamo kako da 'sačuvamo živu glavu' i saniramo posljedice'', rekao je nedavno za naš portal gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić.

Bišćani su već mjesecima razapeti između svojih humanih poriva, želje da pomognu i osjećaja da njihov život više nije isti. Njihova svakodnevnica se promijenila. Njihovo okruženje izgleda zastrašujuće.

Sve što je Bihać imao i od čega je preživljavao godinama unazad bila je rijeka Una, bio je turizam. Toga više nema, barem u onom obliku na koji su navikli. Turisti ne žele dolaziti, hoteli, vikendice, smještaji su prazni. Jednostavno ljudi ne žele dolaziti više u taj grad. A i oni koji tu žive, žele što prije otići od svega.

Bihać propada, ali zanima li to Predsjedništvo, Parlament, Vijeće ministara, Mnistarstvo sigurnosti, Ministarstvo za izbjegle i raseljene i ljudska prava, Federaciju, kantone...? Zanima li u ovoj državi ikoga šta će biti sa Bihaćem?!

(Amila Alijagić)