Ovo je priča o nama. O državi u kojoj niko ko je napravio bilo kakav uspjeh, nije prošao 'nekažnjeno', osporovano ili nije bio popljuvan. Ma ko bio, ma šta radio i govorio.

Oduvijek sam bila neko ko se oštro protivio odlasku iz države i za mene ta opcija nije postojala. No, iz dana u dan, kako upoznajem nove ljude, ili one 'stare' upoznajem bolje, s vremena na vrijeme, počela mi se stvarati misao: Jao, da mi je samo otići od ovih ljudi. Od njihovih priča i svakodnevnog hejta.

Hejta posebno.

U posljednjih nekoliko godina, u ovoj državi, na prste jedne ruke se mogu nabrojati događaji, osobe, manifestacije, koncerti ili svirke koje su se desile, a da prethodno nisu prošli sito i rešeto. Iz nekog razloga. Bilo kojeg. Ako ga nema, izmislit će se.

To sito i rešeto, ovih dana prolazi Goran Bregović. Od dana kada je najavljen njegov koncert na Bijeloj tabiji, evo do danas, raznoraznih komentara je svakodnevno. Od 'to se pravi od naših para' i 'treba bojkotovati', do 'gdje si bio ti kad je bilo najteže'.

Od, kako ih nazivate 'naših para', radi se i pravi se mnogo šta. Pa opet ostali dio godine šutite i ne pitate (se) gdje su te 'vaše pare'. Što se bojkota tiče, i to vam je na volju. Niko vam nije naredio da idete na koncert i ako vam se ne ide, jednostavno ne odete (ali šteta to su vaše pare).

A onda, meni lično najdraži dio i jedno vrlo specifično pitanje – gdje si bio ti kad je bilo najteže? – Bio je gdje je želio da bude. Tamo ili ovdje, skoro 30 godina poslije, nije ni bitno, ili ne bi trebalo da bude bitno, jer poenta je da idemo u budućnost, a ne stojimo, ili još gore nazadujemo. Pa opet, nije ni jedini koji se ispalio. Njegova stvar.

Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Sarajlije i Bosanci i Hercegovci su se uvijek busali u prsa otvorenošću prema svima. Sarajevo je evropski Jerusalem, u koji su dobrodošli svi. Ili je to samo neka floskula. Jer kada se kaže SVI, onda se valjda misli na SVE bez izuzetka.

Bez ulaska u priču kakav je muzičar, činjenica je da je vrlo priznat širom Evrope. Upravo mi je drug ispričao priču o Sergheiju Diaghilevu, čovjeku koji je osnovao Ballet Russes. Kaže da nije bio neki poseban umjetnik, no da nije bilo njega, mnogi umjetnici ne bi došla do posla i novca. Svi su imali nešto od njega.

U ovom vremenu, u puno manjim razmjerama, to bi bio Goran Bregović. Možete ga smatrati ne baš tako dobrim muzičarem i umjetnikom, ali desetljećima unazad, mnogi od Brege imaju nešto.

Zato, meni i Goran Bregović spada u ove SVE koji su dobrodošli u Sarajevo. 'Tri pisma iz Sarajeva' sam slušala prošle godine u Podgorici i reći ću vam, da je za mene poruka iz sva tri pisma: Živite. Uživajte. Ne hejtajte!

(Amila Alijagić)