- Kad Almaz uđe u hangar gdje smo bili zatvoreni, ljudi su se tresli. Mokrili su u gaće od straha. Zašto? Zato što smo bili udarani skoro svaki dan - ispričao je svjedok Mirko Marković.

On je kazao da je iz svoje kuće u maju 1992. godine zajedno s ocem odveden u Dom vojske u Derventi, nakon čega su ga prebacili u logor Rabić i smjestili u vojni hangar.

- Oko 120 nas je bilo u tom hangaru koji se nalazio u samoj zemlji. Puno mraka, puno zime. Vršili smo nuždu u nekoj rupi, spavali na mokrom podu. Rijetko smo jeli. Hranu smo dobijali na svaka četiri dana. Vodu se i ne sjećam da smo ikada dobijali - prisjetio se Marković.

Kako je ispričao, stražara Almaza prije rata nije poznavao, ali je u logoru od drugih zatvorenika saznao njegovo ime.

- Ja sam od njega jednom dobio dobre batine. Tražio je da stavim tri prsta na sto, ove prste sa kojim se krstim, i pendrekom me udarao po njima - kazao je Marković, koji je prepoznao optuženog u sudnici.

Nezirović, bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), optužen je da je 1992. godine u logorima Rabić i Silos polje (Općina Derventa) i logoru u naselju Tulek (Općina Bosanski Brod) učestvovao u mučenju i nečovječnom postupanju prema zatvorenim srpskim civilima.

Na ovom suđenju je iskaz dao Zoran Stanić, koji je takođe bio zatvoren u hangaru logora Rabić. Rekao je da su zatvorenici svakodnevno dobijali batine te da ih je, između ostalog, tukao i Almaz Nezirović.

- Više od mjesec dana dobijao sam batine od Almaza. Tukao me nogama, rukama, više od deset puta - kazao je Stanić.

Prema svjedokovom iskazu, razmijenjen je u junu 1992. godine sa manje od 50 kilograma.

- Kad sam izašao, sve sam sebe štipao za nos, iskreno, ja nisam vjerovao da sam živ - objasnio je on.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Stanić je kazao da sreće u Derventi ljude koji su bili zatvoreni u Rabiću, ali da se, nažalost, niko ni sa kim ne sastaje niti priča o onome što su tamo preživjeli.

Nastavak suđenja zakazan je za 25. februar, prenosi BIRN - Justice Report. 

(FENA)