Zajednički teritorij 

Bitni elementi države su stalno stanovništvo (državljani), određen teritorij i suverena vlast. Državnu vlast obavljaju državni organi koje, obično, određuje ustav države. Države po političkom uređenju mogu biti jedinstvene (unitarne) i složene (federativne), po obliku vladavine monarhije i republike, a po vrsti političkog režima demokratske i autokratske.

Evo mu dukat, šorvan, madžarija... šta god hoće ko u gore navedenoj definiciji prepozna dvije međusobno povezive karakteristike i identificirati ih sa stanjem u našoj zemlji! I kamo sreće da je to sve. No, u prilog tvrdnji da sve nije tako crno kako jeste govore sljedeće činjenice: imenica država izvedena je iz praslavenskog i sveslavenskoga glagola držati, koji, između ostalog, znači: posjedovati, imati u vlasti, osigurati da više stvari bude zajedno i da se jedna od druge ne dijele, činiti, vršiti, čuvati. 

Dvojbeno je da li je imenica država izvorna tvorba ili je pak nastala prilikom prijevoda grčkih i latinskih spisâ, no, to je manje važno. Malo važnije je da se pojmovi država i zemlja, uglavnom, koriste kao sinonimi tako da je izvorno značenje dvojnog pojma zemlja-država očuvano i u nazivima pojedinih država (Deutschland: zemlja Nijemaca; Scotland: zemlja Škota). Izrazom država na nama razumljive jezike prevode se i riječi: tal. lo stato, njem. der Staat, franc. l’état, engl. state, čiji je zajednički korijen latinska riječ status, u značenju stanje, stalež, bogatstvo. 

Savremeno poimanje države oblikuje se u razdoblju od 14. do 18. stoljeća tokom političkih i teorijskih sučeljavanja u talijanskim renesansnim gradovima i zapadnoevropskim monarhijama, a u političku teoriju uvodi Nikolo Makijaveli (Niccolo Machiavelli), koji njime označava područje i aparat vlasti te teritorij koji je područje vladareve vlasti. 

Univerzalistički pristup državi u različitim teorijama (filozofsko-etičkim, teologijskim, ustavno-pravnim i empirijsko-analitičkima) podrazumijeva: određivanje općih funkcija i elemenata države (teritorij, vlast, stanovništvo); određivanje odnosa među tim elementima (odnos između vladara i podanikâ, prava i dužnosti...); klasificiranje različitih oblika države (orijentalna, antička, srednjovjekovna, kapitalistička, socijalistička; demokratska, autoritarna, totalitarna, unitarna, federalna...) i opisivanje strukture pojedinih oblika. 

U 20. stoljeću, zahvaljujući razvoju društvenih znanosti, mnogi autori upozoravaju na neodrživost svođenja sasvim različitih tipova poretka pod isti pojam pokazujući da je država moderni tip političke vlasti koji nastaje i razvija se s razvojem modernog građanskog(!) društva i određen je njime(!). 

Monarhija, naprimjer, je država, ali s karakteristikama feudalne vladavine. Monarhova volja ishodište je zakon, a izvršava se preko aparata koji je njemu odgovoran (činovnici i vojnici monarhovi su službenici). Monarhova vlast je opravdana i ograničena Božijom milošću te, stoga, vladavina monarha ima bitno osobni značaj. 

Politička historija

Njen program najbolje ilustrira izjava koja se pripisuje francuskom kralju Luju XIV: „Država, to sam ja“. Promjenu najbolje pokazuje izjava pruskoga cara Fridrika II Velikoga: „Ja sam samo sluga države“. 

Narod je, po istoj enciklopediji, velika(!) skupina ljudi istog ili sličnog ekonomskoga, društvenog i političkog položaja, po kojem se razlikuje od nekog drugog društvenog sloja, kao i društveni izvor revolucija i legitimacijska osnova demokratske vlasti i suverenosti, te političkih pokreta ili stranaka koji se suprotstavljaju liberalnoj demokratiji, okrupnjavanju vlasništva ili kapitalizmu, pozivajući se na interese širokih slojeva društva: seljaka, radnika, gradske sirotinje, sitnih obrtnika, nižih činovnika... 

U političkoj historiji "narodni ustanci" označavaju pobune nižih društvenih slojeva uzrokovane ekonomskim ili političkim nepravdama. Osim toga, narod je zajednica ljudi koja prethodi oblikovanju nacije, članovi koji su svjesni svoga zajedništva i u tom smislu povezani osjećajem međusobne pripadnosti i privrženosti. Za takvu je zajednicu svojstven zajednički teritorij, s kojim se njeni pripadnici u potpunosti poistovjećuju, te određeno jezičko zajedništvo, tradicijska kultura, vrjednote, težnje, ambicije i slično. 

Nadalje, nacija (lat. natio: rod, pleme, narod), društvena zajednica koja se temelji na: 1. uvjerenju svojih članova u zajedničko porijeklo i sudbinu u prošlosti; 2. posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); 3. osjećaju zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti i 4. političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti.

Narod i nacija se često identificiraju kao politički osviještena etnija koja prisvaja pravo na državnost, odnosno ukupnost ljudi povezanih osjećajem zajedništva i istovjetnosti u povijesti, tradiciji, vjerskoj pripadnosti, jeziku i drugim stvarima. 

U modernoj epohi, pod utjecajem nacionalizma, dolazi do međusobnoga približavanja kolektivnog identiteta, političkih sklonosti i načina života donjih i gornjih slojeva društva, te populističkih i nacionalističkih težnji. Pri tome je seljaštvo najsporije prihvaćalo promjene, pa se može reći da narod postaje nacijom tek kada nacionalnu ideju prihvati seljaštvo.

Dakle, entiteti su feudi savremenih pseudomonarha, a narodi i nacije su njihovi kmetovi. Ili, ovo je njihova zemlja; mi u njoj samo živimo, radimo i umiremo. 

Ustvari, htio sam napisati samo jednu rečenicu: Bosne i Hercegovine ima tačno onoliko koliko ima Bosanaca i Hercegovaca; Pilav, Sejdić i Finci. 


(Avaz/Admir Oručević)