Potrebno je i da bosanski Srbi i bosanski Hrvati konačno znaju za šta su se borila i ginula i njihova djeca. Za kakve velikodržavne čavle? One u mrtvačkoj hrastovini-bukovini? Ne može se evo dvije i po decenije negirati genocid u Srebrenici i očekivati da druga strana šuti na te brutalnosti. Ne može se ismijavati pravda.

Tražiti prekrajanje istine. Praviti revizija historije. A zaustavljati pokušaj revizije presude o toj historiji. Ne može se šutiti o zločinima u svojoj javnosti. A u isto vrijeme negirati presude međunarodnog pravosuđa.

Ne možeš govoriti o sudskoj nepravdi prema osuđenim zločincima, a niti jednom riječju ne progovoriti o sadržaju i okolnostima tog zločina. Čitav vojni i politički vrh Srbije i Republike Srpske je osuđen u Tribunalu u Hagu, a javnost u Srbiji i dalje govori o ugroženom srpstvu i protiv Srbije okrenutim međunarodnim sudovima. Nikada niti jednom prilikom mediji u Srbiji nisu objavili detalje o logorima, silovanjima, masovnim zločinima i genocidu koje je po Bosni i Hercegovini pravio Miloševićev režim i Vojska Jugoslavije.

Čitav odnos Srbije prema zločinu sveden je na kritike presuda Tribunala i one cirkuske predstave Vojislava Šešelja, koje su popunjavale program srbijanske televizije iza ponoći. I srbijanski filmovi ratne tematike, o užasima po Bosni, ličili su tom Šešeljevom haškom cirkusu. Ispostavilo se da u strašnim masovnim likvidacijama i nečuvenim patnjama treba uvijek izdvojiti malo cinizma, neku komičnu notu.

Koja bi se jednog dana trebala pretvoriti u viceve o ubijanju Muje i Sulje. „Nož žica Srebrenica“ je parola koju smo čuli i vidjeli nebrojeno puta na sportskim predstavama u Srbiji i RS. Bila su to hladna priznanja i cinično ismijavanje vlastitog zločina. I nikada se nije čulo najobičnije ljudsko pokajanje za zločine protiv čovječnosti i genocida. Nema ispoljavanja savjesti.

U Bosni i Hercegovini bosanski Srbi samo prate ono što im kao izlaz i rješenje nude u Beogradu. Leševi su još uvijek uredno složeni u porodičnim ormarima. Svih tih godina gledamo pranje ruku od zločina i tuširanje od blata devedesetih. Srbija je sa Miloševićem u devedesetim zakoračila u srednji vijek, a u 21. vijeku se vratila u devedesete.

Zato svi oni koji su devedesetih bili na strani zla, danas bivaju slavljeni kao heroji i jednostavno dolaze na vlast. Dvadeset i pet godina godina kasnije ništa se promijenilo nije.

Nema ništa osim dvadeset pet godina negiranja zločina. Toliko uporno i brutalno, kao da se nikada nije ni dogodio. Kao da nema žrtava, čije su se 32 hiljade izvadile samo iz tajnih grobnica. Sekundarnih i tercijarnih. Treba reći dušama roditelja i rodbine one poginule mladosti da se uzalud ginulo za veliku Srbiju. Vlasti u RS i Srbiji službeno nikada neće reći zašto se ratovalo i ginulo. Treba narod držati u uvjerenju da su postignuti nekakvi nacionalni ciljevi. Neće se reći ni da se uzalud ginulo i da se nizašto ubijalo.


(Patria/Sead Omeragić)