Piše: Nermina Omerbegović

Sudionice i sudionici konferencije “Re:Akcija – vjernici za mir u vremenu nacionalizma i ksenofobije”, u  javnosti su nakon ovog skupa između ostalog poručili da je bilo kakvo opravdavanje ksenofobije i nacionalizma vjerskim razlozima ili religijskim tradicijama duboko neispravno i neprihvatljivo.

Jadranka Brnčić,  profesorica hermeneutike i kolegija o vezama Biblije i kulture na Protestantskoj teologiji u Zagrebu,  bila je učesnica ove konferencije.

S profesoricom Brnčić razgovarali smo o tome koliko se vjera veže za nacionalizme, o prihvatanju drugosti, ženama u  biblijskim tumačenja, simbolici Uskrsa.

Govoreći o  tome kako  nerijetko vjernike povezujemo s  ispoljavanjem  nacionalizama, ksenofobizama profesorica Brnčić kaže da ne treba generalizirati, dodajući da je  činjenica  da crkvena hijerarhija u svojim javnim nastupima veže religijski uz nacionalni identitet, što je nespojivo s vjerom, te raspiruje nacionalne osjećaje u vjernika i netrpeljivost prema svima drugima.

- Željko Mardešić, sociolog religije, analizirao je zašto je tomu tako. Mi kao građansko društvo u Jugoslaviji nismo prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su to prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna državu od područja religijskoga potisnutoga u privatnost. Taj proces sekularizacije uvelike je onemogućio i sam rat. Umjesto jačanja duhovnosti i same vjere, u religijsko polje vratili su se prastari instinkti: jedan je instinkt za održanjem opstanka nacionalne zajednice, a drugi je instinkt nostalgije za političkom moći.

Za osobe, bez obzira na religijsku ili konfesionalnu pripadnost, čija je vjera iskustvo blizine Božje, a ne tek uvjerenje o Njegovu postojanju i djelovanju, jasno je: Bog je ponad i onkraj podjela među ljudima, stvorenjima Božjima-kazala je.

Govoreći o problematici  tumačenja vjerskih knjiga, ulozi  i zloupotrebi  vjera navodi da budući da sve što možemo reći o Bogu i Božjoj stvarnosti ne možemo drukčije izraziti nego ljudskim jezikom, vrlo je važno u razgovor o Bogu uvesti hermeneutički problem, odnosno svijest o tomu da je već sama riječ tek interpretacija te da nemamo pravo vlastitu interpretaciju riječi nametnuti kao jedinu ispravnu.

-Manipulacija vjerom jest upravo to: pogotovu u slučaju interpretacije uime kakvoga autoriteta, primjerice crkvenoga nauka. Prije nego se priklanjati autoritetu, valjalo bi znati propitivati istinu i prije nego tražiti gotove odgovore, postavljati pitanja-kaže.

Govoreći da li  vjerski simboli gube svoje suštinsko značenje kada se prenose iz religijskog u javni prostor Brnčić objašnjava  da ako „suštinsko značenje“ definirate kao značenje simbola u smislu uspostavljanja povezanosti izvanjskoga znaka i nutarnjega sadržaja, što je povezivanje s najdubljim istinama u koje imamo povjerenje, onda je odgovor da.

-Simbol izmješten iz sakralnog u javni, profani prostor postaje tek pukim znakom identitarne a ne „suštinske“ pripadnosti i nameće se svima koji takvu pripadnost ne osjećaju- kazala je

Govoreći o prihvatanju drugog, drugosti  Brnčić navodi da  najžešći napadači drugosti, odnosno različitosti drugoga, pogotovu u vlastitoj sredini, najčešće imaju golemih problema s drugostima u sebi samima.

-Zato valja početi od sebe: priznati si vlastite drugosti, odnosno rascjepe, nedosljednosti, pitanja... Drugi nam može značiti tek kad s njim komuniciramo o onomu što je nama važno priznajući mu pravo opiranja našim pretpostavkama i tvrdim uvjerenjima što nam se čine po sebi razumljivim. Nije posrijedi tek odluka da se drugoga pasivno podnese, ili čak štuje, nego da ga se prihvati u njegovu traganju za vlastitom istinom-kazala je.

Kad je riječ o mizoginiji  unutar crkve, ali i uopšte zajednice, te govoru  o ženi kao govoru o  grijehu Brnčić navodi da je emancipacija žena  relativno nova pojava i  da korijeni patrijarhalnoga društva još  pružaju otpor u dubinskim naslagama društva.

- Tomu je svakako pridonijela i „muška“ crkva hraneći i njegujući rodne stereotipe koji se, zapravo, temelje na strahu od žene i njezine seksualnosti. Stoga ju je najlakše proglasiti grešnom, premda taj grijeh nije ženin, nego muškarčev kazala je.

 Pojašnjava da  su u  evanđeljima, pa i u židovskoj kulturi onoga vremena, žene bile emancipiranije nego u mnogim kasnijim vremenima kada su redaktori, da bi to prikrili, mijenjali ženska imena osoba koje su imale službu u prvim kršćanskim zajednicama u muška (Junija, primjerice) ili Isusovu učenicu Mariju Magdalenu proglasili prostitutkom.

Brnčić govoreći i o ženama  koje  su bile uz Isusa kaže da u  Istočnoj crkvi Marija Magdalena se od najranijeg vremena štuje kao Isusova učenica po dostojanstvu i važnosti jednaka drugim učenicima,  štoviše zove ju se apostolom apostola jer apostoli su cijelom svijetu naviještali Isusa uskrsloga, a ona ga je navijestila njima. U Zapadnoj crkvi papa Franjo je tek 2016. odlučio da spomen-dan prostitutke Marije Magdalene, 22. srpnja, postane blagdanom apostolice. To nije samo neznatna korekcija u liturgijskom poretku, nego mnogo više od toga.

-Bojenja jaja, kao i druge poganske običaje vezane uz slavljenje proljeća i plodnosti, koji su postali sastavnim dijelom uskršnjih etnoloških običaja, najčešće se tumači u kristološkom ključu, kao da jaje simbolizira Krista. No, mislim da upravo činjenica da u slavljenju Uskrsa poganski simboli dolaze zajedno s kršćanskim omogućuje da Uskrs razumijemo i kao događaj i kao simbol nade-zaključuje  u razgovoru  Jadranka Brnčić.

Jadranka Brnčić studirala je francuski i ruski jezik s književnostima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena i gdje je doktorirala temom “Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta”. Predaje hermeneutiku i kolegije o vezama Biblije i kulture na Protestantskoj teologiji u Zagrebu. Objavila knjige: "Anđeli" (1998., 2003.), "Vezan u snop života" (2002.), "Biti katolik još" (2007.), "Razmjena daljina" (2008.), "Franjina Pjesma stvorenja" (2012.)," Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta", "Zrno gorušičino. Hermeneutičko čitanje odabranih biblijskih perikopa" , "Ješua" i "Jakovljeve ljestve. Biblijski motivi u književnosti, slikarstvu i filmu".

(Fena / Haris Ahbabović)