Čurkin je bio zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Andreja Kozireva i istovremeno izaslanik Moskve za sukob u bivšoj Jugoslaviji, tačnije Bosni i Hercegovini od juna 1992. do oktobra 1994. godine. Umro je od srčanog udara 20. februara u New Yorku.

Rusku politiku tokom rata u BiH mnogi su zvali “advokatom Beograda”. Čurkin je jedini političar koji je prihvatio Karadžićevu laž da Sarajlije same sebe granatiraju. O ruskoj politici prema Balkanu se može reći da je bila ubitačno precizna jer je počivala na dobrom poznavanju činjenica.

David Oven u “Balkanskoj odiseji” piše da su upravo Čurkin i Kozirev mirovnim pregovaračima Vensu i Ovenu 1994. poručili “da su previše uvjereni u mogućnost da će se Srbi založiti za svoje svete krave Kosovo i Krajinu”.  Trebalo je dobro poznavati situaciju i srpske planove pa tako zaključiti.

 Ruska politika nije uvijek bila prosrpska. Zahvaljujući Vitaliju Čurkinu Rusija je pristala na prijetnju zračnim udarima protiv Srba u slučaju potrebe za zaštitom snaga UN-a. Nakon toga Rusi su odobrili NATO-ove akcije na srpske avione koji su djelovali sa aerodroma Udbine, u tzv. SAO Krajini. Dva američka lovca F-16 su 28. februara 1994. u jutarnjim satima srušila četiri borbena aviona vojske Jugoslavije.

Malo je poznato da je Vitalij Čurkin u aprilu 1994. podržao zračne udare protiv Srba. Tada je javno rekao: „Došlo je vrijeme da Rusija prekine sve diskusije sa bosanskim Srbima. Vrijeme razgovora je prošlo.“ Britanski „Independent“ je to propratio sa naslovom: „Rusija se pridružuje Zapadu osuđujući Srbe“.

Tadašnja ruska politika je javno govorila da su gnjevni na bosanske Srbe jer ih vuku nos svojom svojeglavošću. Čurkin je tada priznao da mu se „smučilo to ludilo rata“.

„Bosanski Srbi moraju shvatiti da imaju posla sa Rusijom koja je velesila, a ne tamo neka banana-republika“, rekao je Čurkin nakon Karadžićevog bahatog odbijanja Vens-Ovenovog plana na skupu na Palama. On sam je priznao da je do tada pozicija Rusije bila „manje—više protusrpska“.

Ovo su podaci koje trebaju znati oni koji su zamišljali ovaj spomenik. Čurkinov veto je bio ruska politika negiranja genocida u Srebrenici. Nijedna presuda Vrhovnog suda UN-a nije stavljena pred Vijeće sigurnosti, niti je bila negirana vetom. Zašto je jednoj sudskoj presudi za genocid trebala politička potvrda? Kako se jedan zločin genocida može prebrisati običnim političkim vetom?    

Načelnik Općine Srebrenica Mladen Grujičić kazao je da je Skupština donijela odluku da na prostoru grada nema mogućnosti za podizanje bilo kakvih spomenika.

- Nisam za takav stav da se na teritoriji Srebrenice gradi bilo kakav spomenik, jer bi to doprinijelo podizanju tenzija i novom razilaženju naroda koji tamo žive. To nam nije potrebno, moramo se baviti stabilnošću Srebrenice i stvaranjem boljih uslova za život – kazao je Grujičić.

(Patria/Amila Alijagić)