Osnovni razlog prekomjernog odlaska stanovništva iz BiH je egzistencijalna nesigurnost. Iako u posljednje vrijeme se sve češće može čuti da odlaze i oni koji su u BiH imali poslove i to solidno plaćene. Razlog njihovog odlaska je politička situacija koja je glavni krivac za sve veću socijalnu raslojenost bh. društva. 

Kako bismo slikovito dočarali o kakvom se paradoksu radi, uporedit ćemo primanja državnog parlamentarca i visinu minimalne penzije u BiH. Mjesečno primanje jednog parlamentarca iznosi 7.000 KM, što penzioner sa najnižom penzijom (326 KM) dobije za skoro dvije godine. Dakle, dvije godine života jednog penzionera vrijedi jednu ili nijednu sjednicu kojoj prisustvuje ili ne prisustvuje parlamentarac. Uz to treba dodati i komisije, putovanja, paušal...

Uzmimo drugi primjer. Profesor u jednoj srednjoj školi ima prosječnu mjesečnu platu 1.000 KM. U toku školske godine održi 770 časova (sedmično 22 časa). Kada bismo to preračunali, po času je to oko 23 KM. Ako bismo računali po učeniku (u razredu je prosječno njih 25) onda je to 0,65 KM. Za takvu satnicu očekuje se da profesor osim znanja koje treba prenijeti učenicima, bude i pedagog. Poznavajući stanje u nekim školama, profesori su izloženi i različitim ispadima što učenika što njihovih roditelja. Ideja o beneficiranom radnom stažu nikada nije zaživjela.

Ako još dodamo da svaki profesor ima pripreme za časove koje treba održati, računicom se dobije oko 200 sati koji su neplaćeni. A tome ćemo dodati i druge aktivnosti dopunske aktivnosti, takmičenja, ogledne časove, eksterne mature...

Dakle, osim što su potplaćeni, naši profesori još imaju i volonterski rad. Malo je što prenose znanje i usmjeravaju mlade ljude (do 30. godine više od pola života provedemo na nastavi), valjda bi trebalo taj volonterizam gledati kao njihov doprinos. Pa dokle će učitelji, nastavnici i profesori doprinositi bh. društvu? A onda kad dođe vrijeme penzije tolika je da im jedva bude za račune i nešto malo osnovnih životnih namirnica. No, o penzionom sistemu neki drugi put.

S druge strane, u ovoj državi brojni su oni čija mjesečna plaća ne prelazi 500 KM. Trgovina, tekstilna industrija, neke uslužne djelatnosti plaćene su ispod svakog minimuma. O rudarima i njihovoj teško zarađenoj plaći da i ne govorimo. Kako od tog novca imati život dostojan čovjeka? Pa zato oni koji još spadaju u onaj skoro pa iščezli srednji sloj šute tješeći se: Ima i gore. Slažem se, ali ima i mora biti bolje.

Vratimo se na glavne aktere naše priče. Državni parlament u ovoj je godini usvojio tek nekoliko zakona. U dva doma sjedi 57 parlamentaraca. Godišnje državu koštaju više od 4 miliona KM bez poreza koje za njih također plaća država (čitaj građani).

Dakle mjesečno se samo za njih troši 350.000 KM. Dodatno su sebe obezbijedili otpremninama i visokim penzijama.

Jedno je sigurno. Socijalna raslojenost će se nastaviti, a da li će ostati iko na kraju da ugasi svjetlo ostaje da se vidi.

(Fena/Alen Avdić)