Ovaj dan ne treba da bude jedini dan kada trebamo razmisliti i zamisliti se sa poteškoćama sa kojima se osobe sa invaliditetom svakodnevno s usreću. Neupitno je da ukoliko ni sami niste slično iskusili, teško da možete razumjeti ko nema slobodu da ode zimovanje, ljetovanje ili odmor na nekoliko dana, odnosno ne možete razumjeti nekoga ko svaki drugi dan mora biti „vezan“ za aparat kao što su dijalizni pacijenti. Ali, možda najveći problem osoba sa invaliditetom koje su stekle invaliditet kasnije u životu, možda najveća prepreka jeste upravo prihvatanje činjenice da su osobe sa invaliditetom i da se to ne može promijeniti. 

Ako ste do juče trčali, vodili život normalnim tokom, bez ikakvih pomagala ili niste ovisno o pomoći druge osobe, onda i ne možete razumjeti kako je biti osoba sa invaliditetom, pogotovo u bosanskohercegovačkom društvu, gdje vam omladina dobacuje da ste bogalj, ukoliko imate poteškoća sa hodanjem.

Ukoliko biste upoznali Rinata Kevrića, mladića vedrog duha i šarmantnog pogleda, onda biste shvatili kako život može da vam se okrene naopačke, da ni sami niste u stanju da se snađete. Prije četiri godine, nakon svakodnevnih aktivnosti, iznenada imao moždani udar. Kako navodi, igrajući nogomet, lopta ga je udarila u glavu što je za posljedicu imalo strašne glavobolje na što su ljekari uz CT pregled, dijagnozu sveli na nevjerovatnu činjenicu a to je da je on ustvari „narkoman“. 


„Roditelji su povjerovali doktorima, jer u to vrijeme nisam stanovao sa njima. Onda je mjesec i pol trajala glavobolja, bol bi se nekada smanjio i opet vraćao. Tako sve do moždanog. Kada sam doživio moždani udar, glavobolje su prestale. A ja sam morao ponovo naučiti da pričam, hodam, jedem, čitam, sve ispočetka, kao da sam resetovao svoj život i ponovo sve učim“, izjavio je Rinat za Source.ba. 

Dodao je kako su se javljali simptomi poput osjećaja gubljenja snage u lijevoj nozi, kada hoda ulicom kao da „propada“, ali to u početku nije naveo, jer mu se činilo kao manje bitno u odnosu na bol u glavi. U bolnici je proveo 57 dana nakon čega je uslijedio oporavak, kućno liječenje, prema vlastitom nahođenju, s obzirom da mu ni sami doktori nisu naglasili važnost kontinuirane psihofizičke rehabilitacije. 

Mirela Blekić, Rinatova radna kolegica, je djevojka puna života, nasmijana bez obzira na sve probleme koje je prate tokom cijelog života. 

„Kao djevojčica sam u ratu ranjena dva puta a prije 10 godina sam imala jaku upalu krajnika i bila sam mršava, slabo jela, na što mi je doktorica dala tablete. Popila sam ih, prošli su me krajnici, ali ja ujutru ustanem umorna, ne mogu da se presvučem, zadišem se, osjetim ubrzano lupanje srca. Nakon izvađenih nalaza, doktori su mi rekli da je kreatinin 1000 koji je inače normalan da bude do 100. Posljedice takvih nalaza dovele su do otkazivanja bubrega, pri čemu doktori nikada nisu utvrdili zašto je došlo do toga.  Iako nemam šećer, ništa slično, najvjerovatnije da mi je to bilo zbog tog antibiotika ali neće niko priznati. U međuvremenu mi se svašta desilo, imala sam pet puta sepsu, onda mi je otac bio donor bubrega prije pet godina u Tuzli što se užasno iskomplikovalo. Bila sam u komi, izgubila kosu, nepokretna, imala atrofija mišića godinu dana, izgubila sluh i sve sam morala ponovo učiti, da pričam, jedem, hodam“ – ističe Mirela, koja je već preko 4.000 dana provela na dijalizi, svaki drugi dan iznova se bori za svoj život. 



Dijaliza je svugdje u svijetu privremeno rješenje do transplantacije, međutim, Mirela navodi  da u Bosni i Hercegovini je to stanje za čitav život jer proces nije uređen ni zakonom, a ni praktično. 

Svjedoci smo stalnog pisanja o nezaposlenosti mladih i nedostatka prilika za mlade, no međutim, uopšte se ne osvrćemo na nezaposlenost osoba sa invaliditetom, s obzirom da u BiH ima preko 294.000 prema posljednjem popisu stanovništva.

„Ljudi nemaju razumijevanja, ali imaju sažaljenja prema nama. Mi ne želimo da nas iko sažalijeva, jednostavno želimo da nas prihvate kakvi jesmo. Nama je naporno i uz stepenice se popeti, ali uspijemo, jer ne odustajemo. Svi te razumiju dva dana, a treći već pomire se s tim, udalje se od tebe, jednostavno imaju svoj život. Moje drugarice su se udale, nemamo zajedničkih tema, jer se ja svaki dan borim za život a oni imaju neke druge svoje svakodnevne stvari.“ – navodi Mirela, a Rinat dodaje kako ima susretljivih ljudi ali vrlo rijetko.
 
Oboje se slažu i sa činjenicom da su se doktori pomirili s tim, jednostavno kao da nema napredovanja u tim oblastima i da rade što moraju, čast izuzecima. Kada je Mirela imala ponavljanja sepse, naravno, osjetila bi svaki put iste simptome, ali nisu se oglasili sa razumijevanjem kada bi im se obratila: „Četiri puta sam imala sepsu, peti put kada sam osjetila simptome, kažem im da sam uvjerena da je to, oni mi odgovore – uzmi paracetamol. Ili mi kažu da me od dijalize bole kosti ili na kraju kao razlog navedu promjenu vremena“, navodi Mirela.

Iako su doktori i ljudi znali dići ruke od njih, ipak je bilo ljudi  koji ih nisu gledali sa sažaljenjem, te im kao jednakima pružili priliku da iskažu svoje talente. Tako su se Rinat i Mirela upoznali, kao radne kolege, jedno drugo nadopunjuju i prevazilaze poteškoće jednu po jednu.

„Radim skoro 7 mjeseci i to me spasilo. Četiri godine otkako sam preživio udar, bio sam non-stop u sobi. Znao sam da ne izlazim iz kuće pola godine, i više, a kada sam počeo ovdje raditi, to me psihički baš unaprijedilo, kao da sam se ponovo rodio. Nestajali su problemi“, ističe Rinat o svom trenutnom radnom iskustvu u NVO organizaciji koja ga je velikodušno prihvatila. Mirela dodaje da je super što su ih prihvatili i primili da rade kao i „normalni ljudi“, jer mogu dati svoj doprinos ma koliko on bio, jer se i sami mogu  osjećati korisno. 

(Aida Selmanović)