Uz 6.610 ubijenih, čije su kosti ukopane u Memorijalni centar u Potočarima ranijih godina, 11. jula ove godine bit će ukopano još 27 žrtava genocida koje su identifikovane u protekloj godini. 

Više od dvije decenije nakon rata još uvijek se traga za oko 1.100 nestalih Srebreničana, dok se u cijeloj Bosni i Hercegovini ne zna sudbina više od 8.000 nestalih. Nekoliko stotina identifikovanih žrtava ubijene u srebreničkom genocidu porodice ne žele ukopati, jer je do sada pronađeno tek po nekoliko kostiju od njihovih tijela.

Bivši načelnik Srebrenice i član Organizacionog odbora za obilježavanje 24. godišnjice genocida, koji je također preživjela žrtva srebreničkog genocida Ćamil Duraković kaže da to što porodice iz Bosne i Hercegovine više od dvadeset godina nakon rata još uvijek traže kosti svojih najmilijih dovoljno govori o porazu civilizacijske svijesti u Bosni i Hercegovini, pa i međunarodne zajednice. Ljudi su, rekao je Duraković, prvo ubijeni, a danas ih se ponižava tako što im se ne može pružiti dostojanstven ukop, jer neko ne želi reči gdje su njihove kosti.

„To je sramota civilizacijske svijesti građana u Bosni i Hercegovini“, kaže Duraković za Novinsku agenciju Patria, ističući kako je teško očekivati da Bosna i Hercegovina krene naprijed dok se ne riješi pitanje prošlosti, koja je krvava.

„Nebitno kako se nestali ljudi zovu. Oni su ljudi, to su ljudi koji imaju svoj identitet, koji imaju porodice koje 24 godine tuguju i čekaju da svoje najvoljenije ukopaju na dostojanstven način. Dok se to pitanje ne riješi, mi ne možemo naprijed kao društvo.“

Premda je Vlada Republike Srpske ranije priznala genocid u Srebrenici, Vlada tog bh. entiteta koju čini SNSD Milorada Dodika sa koalicionim partnerima danas odbacuje takve presude međunarodnih sudova, među njima i presudu UN-ovog Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, ocjenjujući srebrenički genocid „bošnjačkim mitom.“

„Genocid u Srebrenici nije politički stav Bošnjaka, već pravna činjenica, koja se danas negira“, kaže Duraković.

On smata da Međunarodna zajednicu, na prvo mjestu OHR, ne ulaže dovoljno napora u smislu pritiska da se donese zakon kojim bi se kaznili oni koji negiraju genocid u Srebrenici, ali i sve druge dokazane zločine.

„Staviti žrtvu i zločinca za isti sto da postignu nekakav kompromis je politiziranje genocida. To se nije smjelo desiti. Istina nije konsenzus, istina je istina i oko nje se ne može dogovarati. A, istina je da je u Srebrenici ubijeno 8.372 osobe, taj zločin je na sudu Ujedinjenih nacija proglašen genocidom, i tu više nema kompromisa“.

Duraković je usporedio Bosnu i Hercegovinu i Ruandu, afričku zemlju koja je također devedesetih godina bila zahvaćena ratom kada i Bosna i Hercegovina. Duraković podsjeća da je Ruanda sa svojim zločincima raščistila odmah nakon okončanja rata, i danas korača sigurnim koracima naprijed, za razliku od Bosne i Hercegovine. Neposredno nakon okončanja rata Ruanda je za ratne zločine osudila oko 120.000 ljudi.

„Ruanda je prije nekoliko mjeseci lansirala satelit u svemir, dok Bosna i Hercegovina još uvijek nije pronašla više od 8.000 nestalih“, kaže Duraković. 

„Sa ratnim zločinima je trebalo raščistiti odmah i u Bosni i Hercegovini i društvo bi krenulo naprijed. To znači da je svaka presuda za genocid morala imati i posljedicu. Ako je policiji Republike Srpske presuđeno za genocid, onda je posljedica toga trebala biti ukidanje te policije. Šta je Njemačka uradila nakon Drugog svjetskog rata? Sve što je bilo vezano za naciste je uništeno, i onda se zemlja krenula graditi temelja“, kaže Duraković, napominjući da je evidentno problem Bosne i Hercegovine to što je klica zle ideologije u BiH ostavljena da živi.

Kakvu poruku, kaže bivši načelnik Srebrenice Bosna i Hercegovina može izvući iz primjera Ruande? Poruka je, ocjenjuje, da je Ruanda odavno premašila Bosnu i Hercegovinu u civilizacijskom smislu, dok ljudi u Bosni i Hercegovini pokazuju da mogu ići do tih granica da nemaju ljudski ni prema ubijenim.

 „Mi smo danas svi u političkom stresu jer ne postoji hrabrost da političke elite, naročito srpska elita, ali i bošnjačka i hrvatska, da se ratnim zločinima postupa jedinstveno i zajednički“, kaže Duraković.

Više od 8.000 Bošnjaka ubijeno je u samo nekoliko dana jula 1995. godine, nakon što je srpska vojska i policija ušla u zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija, gdje je utočiše potražilo hiljade Bošnjaka Srebrenice i okolnih mjesta. Srpske snage su odvajale muškarce od žena, nakon čega su uslijedile masovne likvidacije. Iako je UN-ov sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića kaznio zbog genocida, kao i generala VRS Ratka Mladića, ali i druge političke i vojne funkcionere tadašnje RS, vlasti tog bh. entiteta odbijaju presude domaćih i međnuarodnih sudova, dok neke institucije u tom dijelu Bosne i Hercegovine nose nazive po ratnim zločincima, poput studentskog doma na Palama koji nisu ime po Radovanu Karadžiću.


(Patria/Admir Oručević)