Koliko je teže pisati o propustima ljudi iz javnih institucija u lokalnim sredinama?

Veoma teško je pisati o nezakonitostima u malim zajednicama, a upravo se tu dešavaju ozbiljni prekršaji jer svi se znaju i namještanje tendera, dodjele grantova su prema prijateljskim i stranačkim linijama. Ako niste dio tih skupina, nećete moći ostvariti ni prava koja vam zakon garantuje jer naći će se uvijek neki „službenik“ koji će da zakoči. Novinari su u tim sredinama nepoželjni ili najnegativnije ličnosti kako mene nazivaju. - navodi Anisa u razgovoru za portal source.ba.


S čime se susreću novinari u lokalnim zajednicama?

Ako radite u medijima lokalnim onda se susrećete sa cenzurom, ali ako ste freelance ili novinar medijske kuće čije sjedište nije lokalno biće vam opstruisana prava u prvom stepenu, kasnije će vam uskraćivati informacije, ali ako ste baš tvrd orah, biće tu i prijetnji, oštećenja  privatne imovine, fizičkih napada. To jednom kad krene uz blagoslov najviših funkcija, ne staje.


Kakav je odnos vlasti prema novinarima koji im nisu naklonjeni?

Meni su uskraćene informacije iz općine u kojoj radim. Da li se obratila meilom, porukom putem telefona, odgovora nema, poziva za događaje nema. Na sreću to ne utiče na moj rad jer moja medijska kuća je sa sjedištem u Sarajevu, ali to govori nešto drugo. Ljudi u malim sredinama, ti funkcioneri sebi daju za pravo da uređuju naše živote, bez prava da nam odgovaraju na ono kako i zašto? Cenzurišu nas i vrše pritisak na novinare na svaki mogući način.

Da li si imala određenih pritisaka ili prijetnji?

U mojoj karijeri je to kao na filmu. Dok sam bila u lokalnom mediju gdje su očekivali od mene, da nemam ni mišljenje, a o predlaganju teme na kojoj treba raditi mogla sam sanjati. Kasnije sam  bila freelance i tu se srela sa prijetnjama, pritiscima koji su trajali jako dugo i traju i danas. Zbog niza događaja krajem godine MUP TK, odnosno odjel za krvne delikte mi je izdao upute o načinu života koji ću voditi. Samo saznanje o ograničavanju slobode doprinosi da razmislite kako trebate prikočiti. Kada jednom čujete rečenicu: „Ja sam inspektor Odjela za krvne delikte, dobili smo obavijest od kolega Federalne uprave o ugrožavanju vaše sigurnosti.“ Nakon toga u mom životu ništa nije bilo isto. Znam da sam taj dan se posvađala s najboljim prijateljom od neke muke. Pratila sam svaki auto noću koji vozi iza mene. Nisam mogla tražiti pomoć od lokalne policijske stanice jer sam u profesionalizam pojedinih službenika sumnjala. Te sumnje su se obistinile u novembru, nakon što mi je dostavljen zapisnik događaja iz oktobra nakon emitiranja priloga u Centralnom dnevniku Face TV-a. Falilo je mjesto događaja, broj učesnika nije bio tačan, fokus je promijenjen. Ta stranačka zapošljavanja u Tuzlanskom kantonu nečemu posluže kad zatreba očigledno.


Kako se boriti protiv cenzure?

Svaki dan se borimo protiv cenzure. Dužni smo zagovarati teme koje su u interesu javnosti. Mi smo se za tajpoziv odlučili kada smo kročili u redakciju i kada je pušten prvi naš tekst. Ako smatrate da informacija mora doći do građanstva, a u vašoj redakciji ne može proći iz nekog razloga u krajnjem slučaju dajte informaciju kolegi kome to može proći. Bitno je da informacija izađe u javnost ako je važna. Na kraju imamo profile na društvenim mrežama i tu možemo plasirati informacije od značaja. Na sreću ja sam nakon svega u fazi kada moji urednici puštaju moje priče i nemam problema sa tim da mi neko zabrani temu, ako ja smatram da mora dobiti pažnju javnosti.


Kakulišeš li nekada sa objavom informacije zbog sigurnosti svoje porodice?

Nažalost, kažem nažalost zbog svega što su moji roditelji istrpili, pa čak i prijatelji ja ne kalkulišem sa informacijama. Prosto ako je nešto važno ja ne mogu sačuvati u sebi, moram to kazati, inače ne mogu da spavam.


Šta bi kazala mladim kolegama nakon iskustva koje si imala?

Mlađe kolege molim da nikada i ni zbog čega ne pristaju raditi bez ugovora. Biće teško da se izbore za svoj prostor, ali je važno da tvrdoglavo vjeruju u ono što rade i isključivo biraju teme koje su bitne običnom građaninu. Ako je nešto izjavio neki ministar, to ne mora da znači da je bitno, mnogo je važnije zašto novinari nisu prioritet pri vakcinaciji ili da li je povećan broj smrtnosti oboljelih od raka u toku mjera koje je naš vrli krizni štab donosio tokom pandemije? Novinarstvo se radi na sve ili ništa, kalkulacije i selektovanja nema.



(Amer Mujezinović)