ODUZETI PASOŠI

Svoju tešku priču otkriva nam Seudin Zoletić, radnik iz Živinica koji je i podnosilac tužbe.

- Tamo je bilo mojih prijatelja koji su radili, tako da sam se i ja odlučio na taj korak. Znam da smo potpisivali neki interni ugovor za rad od šest mjeseci, a ponudili su nam iznos od pet do osam dolara po satu. Obezbijedili su nam avioprevoz i prilikom slijetanja odmah su nam oduzeli pasoše, pravdajući to sigurnošću. Baku je veliki grad u kojem sam radeći kao vodoinstalater proveo četiri mjeseca bez plate. U kući gdje smo bili smješteni, bila je kantina i mogli smo uzimati neke osnovne stvari za higijenu, hranu, cigarete, a to će nam, rekli su nam, odbiti od plate, vodeći evidenciju. Teško smo dobivali dozvolu za izlaske van dvorišta, hrana je bila niskokalorična i jednoobrazna, kaže Zoletić i dodaje da su jednog dana bili i istjerani iz kuće, jer nisu bili plaćeni plin, struja, voda.


Nismo imali šta jesti, a mnogi su od porodica dobivali novac putem Western Uniona da bi preživjeli, kaže Zoletić

- Ovo je za mene sve emotivno, pao mi je kamen sa srca. Pravda je ugledala svjetlo dana, a bio je dug i težak put. Čak sam razmišljao odustati, jer su mi mnogi govorili da od toga neće biti ništa”, kaže za Oslobođenje Seudin Zoletić iz Živinica, podnosilac tužbe Evropskom sudu za ljudska prava, koji je presudio u korist 33 državljanina BiH zbog žrtve trgovine ljudima. U presudi također stoji i da Azerbejdžan kao država nije poduzeo ništa kako bi počinjena krivična djela prema radnicima bila istražena. A radnici su preživjeli golgotu.

Sve je počelo 2009, kada ih je angažovala firma SerbAz na velikim građevinskim projektima.


- Živjeli smo u teškim uslovima, bez hrane, novca, osnovnih uslova za život. Mene nisu tukli ni prijetili mi, ali je bilo i toga. Bilo je situacija da na gradilištu nije bilo ni repromaterijala, kaže Zoletić i dodaje da je njihovoj patnji došao kraj kada je bivši policajac Alijev iz Bakua s njima uspostavio kontakt “bacajući im letke u dvorište”.

- Na lecima nam je ostavio svoj broj telefona i potom došao u posjetu s jednom TV ekipom. Slika u kakvim uslovima boravimo poslana je u svijet, kaže Zoletić.

Sarajevski advokat Hamid Džandžanović, koji nije direktno učestvovao u postupku, kaže da su ti ljudi preživjeli pravu golgotu.

- Sve sam to vidio s kolegama iz OSCE-a. Radili su od 12 do 15 sati, spavali u neuslovnim prostorijama, po 60 ljudi u jednoj prostoriji. Tu najveća zasluga pripada imigracionom centru iz Azerbejdžana sa gospodinom Alijevim na čelu, koji je imao strahovitih problema u Azerbejdžanu što je radio taj predmet. Na jednom radnom sastanku koji su imali sa predstavnicima OSCE-a, a na koji su došli i ljudi iz imigracionog centra Azerbejdžana, jedna kolegica me pozvala da napravim punomoć koju bi dali advokatima iz Azerbejdžana, jer je postojalo strahovito nepovjerenje prema svim ljudima iz te zemlje, kaže nam Džandžanović.

DOMAĆI PROCES

Advokatica Suada Halilagić, koja je bila branilac Milana Vučenovića, ali i njegovog brata Bože, kaže da nije istina da je Božo bio vlasnik firme SerbAz, a koja je angažovala radnike za odlazak u Azerbejdžan.

- Vlasnik je privatna firma čiji je direktor Azerbejdžanac, tu je bilo šest sudionika, gdje su bili Rusi, Turci, Azerbejdžanci. Presuda je bila oslobađajuća za osam optuženih gdje je tužilac uložio žalbu koja je odbijena u cijelosti. Utvrđeno je da nije bilo trgovine ljudima, eksploatacije, jer je to potvrdila i pravomoćna presuda, kaže Halilagić.

Ona ističe da su “svjedoci najnepouzdaniji dokaz”.

- Kako će biti eksploatacija ako idu da zarade i po dva, tri puta se vraćaju. Radili su toliko da bi što više zaradili. Priloženo je 2.000 materijalnih dokaza, platnih lista, avionske karte koje je firma platila, kaže Halilagić.

Faris Vehabović, sudija Evropskog suda za ljudska prava, nije želio komentarisati presudu naglasivši da je “predmet tek usvojen od Suda, da u njemu nije učestvovao i da je to uobičajena procedura”.

- Kad se ljudi obrate organima vlasti, obaveza je da se navodi istraže. Ništa neuobičajeno i spektakularno, osim što su ti ljudi držani u takvim uslovima i sve to što se izdešavalo zvuči pomalo nevjerovatno, ali obaveza države je da istraži navode aplikanata. Nemam ni pravo, a ni ovlasti da govorim o presudi da li je dobra ili loša, ona je takva kakva jeste, fokusirana na osnovu navoda aplikanata, kaže Vehabović.

No, što je domaće pravosuđe propustilo učiniti, uradio je Evropski sud, prenosi  Oslobođenje.


(Admir Oručević)