U tom poretku građanima BiH, ako ne bi bili fizički istrijebljeni, slijedila bi sudbina državnih robova Trećeg reicha i rad u poljima, rudnicima i fabrikama za potrebe Njemačke. Hitler nije imao milosti prema bilo kome i narodi ovog podneblja ne bi bili izuzetak. Šta god iz današnje perpektive mislili o Josipu Brozu i njegovom pokretu jasno je da su Tito i njegovi ljudi rekli veliko "ne"  ideologiji zla koja nas je namjeravala istrijebiti prije ili kasnije. 


Stoga iz današnje perspektive, ako ništa drugo, treba odati priznanje ljudima koji su se u tmurnu kasnu jesen 1943. uputili kroz neprijateljske ratne linije do gradića Mrkonjić Grada i u jednoj maloj kući održali skup koji danas znamo kao Prvo zasjedanje ZAVNOBiH -a. Poruke ovog jedinstvenog skupa odjekuju i danas, te se 25. u novembar slavi i kao Dan Državnosti BiH, uz prigodne skupove i govore koji podsjećaju na hrabar i dalekosežan čin delegata u Mrkonjić Gradu prije 77 godina. 


U brojnim analizama i dokumentima koji govore o Prvom zasjedanju ZAVNOBiH -a - često se govori da je ZAVNOBiH "obnovio" državnost BiH, da je ona ponovo rođena u Mrkonjić Gradu i slično, u čemu i ima određene istine. Ipak, neki će, posebno sa bošnjačke konzervativne desnice reći da BiH kao država nikada nije nestala nakon pada Bosanakog kraljevstva 1463., da je ona zadržala svoj kontinuitet i u drugim epohama, što takođe jeste donekle tačno. Neki navode da je BiH ponovo rođena u augustu 1878. u vakuumu između odlazeće Osmanske imperije i nadolazeće Austrougarske monarhije, kada je formirana neka vrsta samostalne vlade i zakonodavnopravnog okvira koji je mogao biti temelj jedne ozbiljne državne priče, no austrijski general Filipović i bečki dvor kojima je Berlinski kongres dao na upravljanje ovu neobičnu zemlju i nije htio ni da čuje za bila šta osim bezuslovnog potčinjavanja Kralju i Caru i njegovoj vlasti koja je navodno dolazila u miru sa željom da emancipira zavađene narode pokrajina Bosne i Hercegovine. I termin "Bosna i Hercegovina" nastao je u Beču te 1878. i mnogi ga označavaju kao kolonijalan, te historijski upitan, uz tinjajuću želju da se Bosni i Hercegovini vrati njeno historijsko ime “Bosna”. Između 1878. i 1918. BiH je bila tek kolonija i teritorija pod upravom Ministarstva finansija iz Beča, tek zgodno mjesto za korištenje resursa i vojna karaula za širenje na istok. 


Državu ne čine ni emocije ni govori puni entuzijzma, kakvih je sigurno bilo 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu. Ne čine je ni nacional-romantičarske sanjarije o nekim sretnijim i boljim vremenima kada smo bili veliki i moćni, recimo za vrijeme vladavine Tvrtka I. Prema pravnoj nauci državu čine tri osnovna elementa: teritorija, stanovništvo i vlast. Bez ova tri elementa nema niti jedne države, pa ni Bosne i Hercegovine. U Mrkonjić Gradu, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH -a, na događaju za koji je javnost u BiH vjeruje da je “obnovio” državnost BiH, definirana su dva elementa buduće države od potrebna tri, definirana je njena teritorija, otprilike onako kako je BiH ušla u sastav Kraljevina SHS krajem 1918. i kakvu je priznao Berlinski kongres. Imala je i svoje stanovnike, to su bili Muslimani, Srbi, Hrvati i ostali građani koji su ovdje živjeli. 


Onaj treći, navažniji element jedne države, a to je vlast, kao sistem uvezanih institucija i pravila kojima se kontrolira određeno stanovništvo na određenoj teritoriji, nije nastao u Mrkonjić Gradu. Država Bosna i Hercegovina kao pravno lice, sa unutrašnjima i vanjskim suverenitetom nastala je u nešto sjevernije od Mrkonjić Grada i nešto kasnije, nekih osam mjeseci poslije. Istina, Bosna i Hercegovina “začeta” je u Mrkonjić gradu, prije svega kao ideja, no ona je rođena  na Drugom zasjednju ZAVNOBiH -a održanom krajem juna i početkom jula 1944. u Sanskom Mostu u zgradi nekadašnjeg Sokolskog doma. Od te zgrade, vjerovatno najvažnije zgrade u novijoj prošlosti BiH ostala je samo jedna kamena ploča sa natpisom o sudbonosnom događaju iz ljeta 1944.


Rodni list države za koji ne znamo

Javnost u BiH, čak i ona koja se definira kao progresivna, lijeva i antifašistička, malo zna za događaj iz Sanskog Mosta iz ljeta 1944. Još manje zna za njegove odluke i posljedice tih odluka, od kojih su neke relevantne i danas. O Drugom zasjedanju ZAVNOBiH -a malo se rijetko i govorilo, ne samo u godinama nakon rata, nego i u periodu 1945 - 1990. Zbog čega su Komunistička partija odnosno Savez komunista ovaj važan događaj gurali u zaborav i prećutkivali, ostaje pomalo misterija. Ukratko, u Sanskom Mostu, u zgradi tadašnjeg Sokolskog doma, rođena je današnja Bosna i Hercegovina, a iz ZAVNOBiHa stvoreni su Vlada i Predsjedništvo BiH. BiH je tada postala svoj gospodar, dobila je svoje “ime i prezime”, svoju adresu, svoj pečat i potpis, svoje zakone, svoju vlast i teritoriju na kojoj ni Beograd ni Zagreb, ni bilo ko drugi nije mogao odlučivati mimo volje njenih građana i naroda. U Sanskom Mostu je BiH postala gospodar svoje sudbine. 


Pored protokolarnih akta, stvaranja organa vlasti i mehanizama za njihovo djelovanje u praksi i na terenu, Drugo zasjedanje ZAVNOBiH -a učinilo je nešto mnogo važnije, bitnije od svih protokola i birokaratskuih procedura u stvaranju jedne nove i mlade države. Donio je Deklaraciju o pravima građana BiH, jedan dokument skoro planetarnog značaja. Obim ljudskih, građanskih prava i sloboda koju je građanima BiH tada ponudilo drugo izdanje ZAVNOBiH a bio je širi i dublji nego što je nudila i jedna demokratija tog doba. Prava koja su zagarantirana Deklaracijom jedva da mogu dostići i neke demokratske države današnjice. 


- Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina;

- Slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti;
- Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe;

- Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu;
- Ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti;

- Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa;

- Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona;

- Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti;

- Niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.



Nikom, nikada i nigdje prije ove Deklaracije nije građanima jedne zemlje garantovao ovakav obima prava. Deklarcija iz Sanskog Mosta nastala je prije Deklaracije UN -a o univerzalnim ljudskim pravima, prije EU i njenih akata koji brane slobode i prava građana, prije nego što su recimo SAD -a dale osnovna građanska prava Afroamerikancima i mnogo prije što je jedna Švicarska svojim građankama dala pravo glasa. 


Deklaracija o pravima građana iz Sanskog Mosta, donosena prvog jula 1944., bila je osnov za kasniji ustav NRBIH, donesen 1946. Taj ustav iz današnje perespktive bio je mnogo više u demokatskom duhu i iskrenio bio je mnogo smisleniji i bolje napisan nego današnji Ustav BiH. I taj liberalni ustav iz 1946. i Deklaracija i Sanskog Mosta, bili su prevelik zalogaj za tadašnju Komunističku partiju na njenom putu u socijalizam. Bili su suviše buržoaski, suviše građanski,  suviše zapadni i nudili su previše slobode za ukus rukovodstva KP. Možda je to jedan od razloga zašto su Drugo zasjedanje ZAVNOBiH -a i Deklaracija o pravima građana BiH jednostavno gurnuti pod tepih i sakriveni od vlastite javnosti i to decenijama. 


Dugo se špekulisalo gdje se zapravo nalazila Deklaracija iz Sanskog Mosta i da li ona još uvijek postoji. Trebalo je cijelih 75 godina da ponovo ugleda svjetlost dana. Ovaj, po mnogim historičarima najvažniji dokument ikada donesen u našoj zemlji, pronađen je 2018. u arhivi Grada Sarajeva. Jednu kopiju pronašao je i autor ovog teksta u Narodnoj i univezitetskoj biblioteci u u Sarajevu gdje se čuva pod strogim mjerama zaštite. 


“Prijedlog teksta Deklaracije koju je ZAVNOBIH usvojio 01. jula 1944. godine u Sanskom Mostu napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine Rodoljub Čolaković. Tekst je vijećnicima prezentirao Hasan Brkić, a Čolaković je tada govorio da je to ‘naš novi ustav’.


O Deklaraciji se dugo ćutalo. Ovaj dokument je bio potiskivan u zaborav pa šira javnost nije ni bila svjesna da on postoji, vjerovatno zato što je tražila veći nivo sloboda nego što je to bilo u periodu 1945.-1990. Rasim Kadić smatra da je razlog odbijanja Deklaracije bio zbog otpora višestranačkom sistemu”, saopšteno je iz u novembru 2018. iz Grada Sarajeva.
Javnost u BiH tada je prvi put vidjela “rodni list” moderne BiH, dokument koji je bio decenijama ispred svog vremena i na kojem bi nam mnogo zemlje sa razvikanim demokratijama mogle pozavidjeti. Zbog čega je danas bitno to drugo Zasjedanje ZAVNOBiH-a i Deklaracija o pravima građana iz Sanskog mosta? Bitni su je jer ideje i dokumenti Drugog zasjedanja ZAVNOBIH -a ideje nude izlaz iz sadašnje društvene i političke krize u BIH, nudi osnovu za bolji i pravedniji Ustav BiH.
 

Ključ za mir u BiH

Ako su Vojislav Kecmanović, Vaso Butozan, Hasan Brkić i Rodoljub Čolaković mogli u jeku Drugog svjetskog rata sjesti za isti sto i stvoriti državu ravnopravnih i slobodnih građana, mogli bi to uraditi i današnji politički lideri u BiH. Deklaracija iz jula 1944, nastala na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH -a, događaj mnogo važniji od onog u Mrkonjić Gradu, nudi ključ za mir i prosperitet u Bosni i Hercegovini. Oni koji se kunu u BiH i tvrde da je brane od Dodika i sličnih trebali bi obrisati prašinu sa Deklaracije o ljudskim pravima građana BiH i staviti je na politički stol, za početak. Pokažimo ovu deklaraciju i predstavnicima Međunarodne zajednice. Rješenje za krizu imamo. Napisano je prije osam decenija u Sanskom Mostu, u zgradi koja više ne postoji i skriveno je u arhivi Grada Sarajeva. 


(Kenan Bešlija)