Šta se to dešava iza zatvorenih vrata zgrade EU u centru Sarajeva? O čemu to važnom razgovaraju naši predstavnici i strane diplomate na zadatku da ovog komada europskog tla naprave normalnu i funkcionalnu državu? Vijesti o tome tek pomalo i stidljivo procure iza kameno - staklene fasade zgrade EU. Pitanje svih pitanja jeste šta to “oni želi”, prije svega šta to želi MiIorad Dodik i do koje tačke destrukcije institucija ove zemlje je spreman ići? 


Možda je bolje poći od toga šta moćni ljudi Milorad Dodik i Dragan ne žele. Zašto titula “moćni ljudi”? Možda zato jer njihova moć u ovoj zemlji prevazilazi formalne okvire birokratskih funkcija koje obavljaju. Izborni ciklusi, titule, funkcije i Visoki predstavnici se smjenjuju, no Čović i Dodik ostaju kao konstanta. Istina, tu je i Bakir Izetbegović kao treća konstanta, ali o njemu kao čovjeku i političaru bitno drugačijeg privatnog i političkog backgrounda nešto kasnije. 



Čović, Dodik i Izetbegović imaju nešto zajedničko, jedan podatak iz njihovih biografija na koji bi analitičari političkih prilika trebalo obratiti malo više pažnje u pokušaju da dekodiraju trojicu najmoćnijih ljudi u BiH i pokušaju predvidjeti njihove buduće poteze. Svi su rođeni pedesetih godina prošlog stoljeća. Čović i Izetbegović na svijet su došli u ljeto 1956., a Milorad Dodik nešto kasnije, u martu 1959. 


Možemo se vratiti u te godine i pogledati kako se tada živjelo. Elvis Presley tada je bio mlad i sa karijerom u usponu. Beatlesi i Rolling Stonesi tek su u nekom podrumu počinjali svoje zvjezdane priče. Bilo je to vrijeme Marlona Branda, Marilyn Monroe, Franka Sinatre i western filmova Johna Wayna. U orbiti iznad Zemlje tek se pojavio prvi satelit i to ruski. Televizija je bila novotarija kojoj mnogi nisu davali svijetlu budućnost. Frižider, telefon i mašina za veš bile su skupe igračke koje su mogu priuštiti tek rijetki. Njemačka je bila podijeljena na dva dijela. Beč je bio u ruševinama. Postojale su države koje su se zvale Čehoslovačka i SSSR. Trst još nio bio potpuno talijanski, bar se Jugoslavija nadala da neće biti tako. Kompjuteri su bili teški dvadeset tona. Bio je to znatno drugačiji svijet od svijeta u kojem danas živimo. 


U tom bitno drugačijem i sa vremenske distance od sedam decenija rodili su se gospodari naših sudnina i života, njih trojica. Zemlja u kojoj su se rodili zvala se Federativna narodna republika Jugoslavija ili FNRJ. Jugoslavija je Drugi svjetski rat dočelala kao siromašna i nerazvijena zemlja, a iz rata je izašla potpuno uništena, bez i ono malo infrastrukture, industrije i stambenog fonda koje je ranije imala. Bilo je to vrijeme oskudice, gdje se sa radošću saopštavala vijest o dolasku brodova sa američkim žitom za siromašni jugoslovenski narod. Josip Broz bio je mudar čovjek i vješto je balansirao između smrtonosnog zagrljava Varašvskog pakta i pomoći koju mu je pružao Zapad, uzimajući od jednih i i od drugih što god mu je trebalo i ne priklanjajući se niti jednoj jednoj strani u potpunosti, svjesno nervirajući i jedne i druge. 


Tito, pioniri i liberali

Voljeli Tita ili ne, Tito je imao jednu osobinu koja se ne može poreći. Ne samo da nije bio liberal, nego je duboko prezirao i liberale i liberalni građanski poredak i klasični liberalizam i sve njegove elemente kao što su parlamentarna višestranačka demokratija i slobodno tržište. Tito je rođen na kraju 19. stoljeća, u doba koje se nazova “Fin de Siecle” kada je klasični liberalizam 19. stoljeća već na zalasku i kada se čini da građanska, liberalna država tog doba više ne može odgovoriti svom zadatku. Bilo je to doba, sa jedne strane jačanja građanske desnice, afere Dreyfuss u Francuskoj i antisemitizma, te konzervativnog i kontroverzno gradonačelnika Beča Karla Luegera, a sa druge strane jačanje ljevice i marksističkih ideja koje su jedanako prezirale ideje klasičnog liberalizma 19 stoljeća. Negdje između krajnje ljevice i krajnje desnice stajao je Oswald Spengler i njegov “Kraj Evrope” kao tačka na “i” kada su 19 vijek i njegovi građansko, liberalno društvo u pitanju. Tito je rođen i odrastao u vremenu kad je bilo moderno prezirati liberalni poredak. Sve i da je htio Josip Broz nije mogao biti liberal. Drugačije nisu mogle biti niti država koju je stvorio, niti partija, niti članovi takve partije koju će u jednom trenutku pristupiti omladinci Milorad Dodik i Dragan Čović. 


Analizom Titovih govora nije teško zaključiti koliko je nekadašnji vođa istinski prezirao liberale i liberalnu ideologiju. Na čuvenom Brionskom plenumu 1966. svrgnut je moćni Aleksandar Ranković, a period između Brionskog plenuma i 1972., odnosno Titovog obračuna sa najprije hrvatskim liberalima i Hrvatskim proljećem 1971., a godinu dana kasnije i sa srpskim liberalima, naziva se periodom liberalizmu komunističkoj Jugoslaviji. Životni standard tada raste, u Jugoslavija se otvara prema vani, gradi se Jadranska magistrala, gradi se sarajevski aerodrom, grade se prvi veliki hoteli na jadranskoj obali, Jugoslavija polako od stroge socijalističke zemlje pretvara u potrošačko društvo. 


No tadašnja vlast na neće blagonaklono gledati na te promjene i korijenu će ih sasjeći. Prvi pokušaj stvaranja druge političke partije u Zadru 1966., završio je neslavno, a autori te ideje pohapšeni. Jugoslavija je bila formalno demokratska, ali nije bila liberalna. Kao takva možda je bila preteča današnjih neliberalnih demokratija u srednjoj i istočnoj Evropi. Možda Jugoslaviji i nije bilo toliko problematično jer je na vlasti bila jedna partija, koliko je bilo problematično to što je partija bila sinonim za državu. Kao što Hana Arent tvrdi da u totalitarnim režimima nema granice gdje počinje partija, a gdje država, tako se u Jugoslaviji nije tačno raznavalo gdje počinje država i gdje partija i koliko su one isprepletene. Partija je bila u svemu, u svim organima uprave, kulturi, obrazovanju, sudstvu, o vojsci i da e govorimo. Službeno uputstvo u to doba jeste da se ideološke naredbe slijede “odozgo”. Sve što “drugovi iz komiteta” i “viši nivoi vlasti” osmisle i narede niži partijski organi i članovi morali su bespogovorno poslušati i izvršiti. O nekom “izdvojenom mišljenju” i vlastitom stavu tu nije bilo prostora. Partija je sve mogla i sve znala, a njeni viši rukovodioci imali su veliku političku i društvenu moć koja se na kraju materijalizirala u visok životni standard, novac, crne limuzine,  novac i nekretnine o kojima je radnim, samupravni jugoslovenski čovjek mogao samo sanjati. Sjetimo se samo afere “Neum” osamdesetih. Pojedini funkcioneri Saveza komunista dobili su toliku moć, ali i materijalnno bogatstvo, da ih je jugoslovenska štampa nazivala “socijalističkim  feudalcima”. Taj izraz koristile su slovenačka i srbijanska štampa u napadima na rukovodstvo Saveza komunista SR BiH, posebno u aferi “Agrokomerc”. Čuveni politički duet iz tog vremena “Branko i Hamdija”, Hamdija Pozderac i Branko Mikulić bili su markirani kao “socijalistički feudalcim”, što ne znači da isti pogrdni izraz nije bio prikladan termin i za druge moćne funkcionere Saveza komunista, okružene vazalima i podanicima, crnim limuzinama i vilama i vikendicama od Dedinja do Neuma i Svetog Stefana. 


Oni kao vrijeme, vrijeme kao oni

U tom turbulentnom vremenu, od druge polovine pedestih godina, u doba donošenja Ustava najprije 1963., a zatim 1974., Brijunskog plenuma i rušenja Rankovića, Hrvatskog proljeća, krize Jugoslavije krajem sedamdesetih, uklanjanja Jovanke Broz i uspona moćnog dvojca Nikola Ljubičić - Stane Dolanc, smrti Tita i raspada Saveza komunista, rasli su odrastali i oblikovali svoje vrijednosti Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, bolje reći to je vrijeme oblikovalo njih. Tri najmoćnija čovjeka u BiH slika su i prilika vremena u kojem su odrastali i ljudi koju su vodili državu u kojoj su živjeli, državu koja je otvoreno prezirala liberalizam i sve građansko,  i građannsku klasu, građanske vrijednosti, koje su označavane kao dekandentne, prevaziđene, reakcionarne i antinarodne. U mlade glave naših vođa duboko je usađena ideja da je građanska država simbol za nešto loše, nešto protiv čega se treba boriti svim sredstvima. 

Danas ti isti ljudi, njih trojica prije svega, odgojeni u duboko nedemokrtakom i antiliberalnom društvu, odgojeni da preziru sve sa epitetom “građansko”, moraju da glume demokrate i zaštititnike “evropskih vrijednosti”. Možemo misliti šta se sve mota u glavama Milorada Dodika i Dragana Čovića dok im međunarodni predstavnici govoreo potrebi osnaživanja demokratije, izgradnji institucija civilnog društva, vladavini prava, euroatlanskim integracijama, depolitizaciji sudstva, transparentnom trošenju javnog novca, nezavisnoj policiji...O čemu oni misle dok klimaju glavoom pred Escobaromili Satlerom? Možemo pretpostaviti da Milorad Dodik i Dragan Čović jednostavno u dubini duše preziru liberalne i građanske ideje i koncepte koje ima predstavnici međunarodne zajednice prezentiraju. Odgojeni su da ih preziru. Strani političari i službenici na zadataku u ovoj zemlji nikako da shvate da o demokratiji građanskim vrijednstima razgovarju sa ljudima koji su odgojeni da preziru tu istu demokratiju i sve sa prefiksom građansko.


Zašto u priči o trojici najmoćnijih ljudi u BiH, sa jedne strane stavljamo Miilorada Dodika i Dragana Čovića, a sa druge Bakira Izetbegovića? Između dvojice i ovog trćeg ima suštinska razlika: Bakir Izetbegović nikada nije bio ni socijalist, ni komunist,  ni socijaldemokrata, ali nije nikada bio ni liberal. Bakira Izetbegovića duboko su oblikovali stavovi i pogledi njegovog oca Alije. Alija Izetbegović bio je duboko religiozan čovjek, koji je vjerovao u ljudsko poštenje i univerzalnu, božju pravdu i da dobro na kraju pobjeđuje zlo. Stariji Izetbegović, iako po profesiji pravnik, odbacivao je koncept nacionalne države i nacionalizam, onako kakvu su koncipirani nakon Francuske građanske revolucije. Nacionalna država po principu, jedan jezik, jedna teritorija, jedna vlast, jeste građanska država. Građanska država jeste sekularna, svjetovna država sa trodiobom vlasti, na zakonodavnom, sudskom i izvršoim vlasti, takav koncept države gdje univerzalne božje zakone mijenjaju partikularni, nesavršeni, građanski zakoni, za Aliju Izetbegovića kao poštenog i religioznog čovjeka nisu bio prihvatljivi, bar ne u potpunosti. To se razaznaje u njegovoj “Islamskoj deklaraciji”, jednom djelu koje nije nikakva babaroga, niti musllimanski “Mein Kampf”, niti poziv na ovo ili ono, toj e tek razmišljanje i to prilično naivno jednog čovjeka koji imao utopistički viziju svijeta bez granica, bez nacionalizma, gdje ljude i njihovo ponašanje vode univerzalni principi dobra i saradnje, i vjera prije svega. Njegova država, mada je prezirao nacionalnu državu kakvu je stvorio 19. vijek, bila je “božja država” i u tome ne treba vidjeti nešto loše. Danas možemo vidjeti koliko je Alija Izetbegović bio naivan, bar u pogledu univerzalne pravde i poštanja svjetskih lidera. 


Danas, sa jedne strane, o budućnosti BiH i njenom uređenju pregovaraju dva bivša mlada i komunista i čovjek čijeg je oca komunisti bacili u zatvor, ne zbog djela, nego zbog razmišljanja. Sa druge strane, predstavnici onoga što zovemo Međunarodna zajednica, tačnije predstavnici zemalja u kojima je i sama demokrtaija na kušnji i gdje se ljulja liberalni građanski poredak stvoren nakon Francuske revolucije. Nacionalnoj, liberalnoj građanskoj državi iz 19 stoljeća, polako ističe rok trajanja. Pandemija korona virusa na test je stavila sve što se do sada vjerovalo kada je demokratija u pitanju. Ugledni američki The Atlantic nedavno je stavio pod sumnju da će Amerika postojati 2025., na svoj 250. rođendan. EU je odavno na klimavim nogama i to ne samo kao organizacija, nego i njene članice pate od ranije potisnutih regionalizama i separatizama i prekograničnih netrpeljivosti, poput trzavica između Italije i Francuske, Austrije i Italije ili Švedske i Norveške. 


Šta u ovim neizvjesnim vremenima da rade tri najmoćnija čovjeka u BiH, osim da čekaju. Dodik i Čović da čekaju da se SAD i Evropa zabave svojim brigama i nevoljama i zaborave na njih i tako ih puste da dovrše što su naumili i od svog komada države naprave vlastiti politički feud, i žive onako kako su naučili od političara iz socijalističkih političara iz ere u kojoj su odrastali. Da žive ugodno i od narodnih para i i da ih niko u tome ne ometa, da je u njihovom feudu sve njihovo i samo pripada njima. 


Ipak, Milorad Dodik uz združene snage Dragana Čovića i nemoć Bakira Izetbegovića žestoko napada sve institucije i simbole BiH, osim jednog simbola, konvertibilne marke. Premotajmo film i nećemo naći niti jednu izjavu u kojoj Milorad Dodik najavljuje da će ukiniti KM i uvesti neku svoju entitetsku valutu. Konvertibilna marka jedina je domaća svetinja koju poštuju i Dodik i Čović, a ni Izetbegoviću nije teška. Sve dok je konvertibilnih maraka i to u što u većim apoenima, biće i Bosne i Hercegovine. 


(Kenan Bešlija)