Evo šta on poručuje: 


- Saga oko (ne)ulaska Novaka Đokovića u Australiju, podsjetila me na standarde kojim sam kao ambasador Bosne i Hercegovine svjedočio. Istina, pravda, vladavina prava i jednakost pred zakonom su vrijednosti koje Australci objedinjuju kroz „Fair dinkum“ – termin koji se ne da prevesti, ali koji u jednom svom kontekstu označava pravednost i jednaku šansu. Stoga me jednako užasavaju razmišljanja da su Australci „prekruti“ jer ne prave izuzetak za „nekoga poput Novaka Đokovića“, kao i da su mu ulazak zabranili zbog njegovog porijekla.


Prva stvar koju sam po dolasku u Australiju uradio je da naše građane pitam šta su im prioriteti. Bili su to, ovim redosljedom, Otvaranje pregovora o sporazumu o socijalnom osiguranju, priznanje bh. vozačkih dozvola, te rezolucija o genocidu u Srebrenici u Parlamentu Australije.


Potom sam napravio ogromnu mapu federalnih izbornih jedinica – njih 151 – te u svaku upisao broj Bosanaca i Hercegovaca koji u njima žive, koristeći se detaljnim popisom stanovništva koji ta zemlja radi svakih pet godina.
Treća stvar je bila da posjetim svakog člana Parlamenta u čijoj je jedinici živjelo više od 50 naših građana.


Činjenica da sam ambasador je bila dovoljna da dobijem kurtoazni sastanak. Podatak da više od 50 potencijalnih glasača ima stav o nekom pitanju je bio dovoljan da dobijem njihovu pažnju i drugi sastanak. Ali za njihov glas ili intervenciju prema ministrima je bilo neophodno predočiti čvrste dokaze i argumente.


Otvaranje pregovora o sporazumu o socijalnom osiguranju sam ishodio jer sam premijerki Gillard predočio egzaktne podatke o uštedama koje će Australija ostvariti ako se naši ljudi koji koriste besplatne stanove i zdravstveno osiguranje vrate u Bosnu i Hercegovinu, te iste prestanu koristiti, što će uraditi samo ako penziju mogu nastaviti primati i kada napuste Australiju. To drugo sam dokazao njihovim brojnim pismima.


Priznanje bh. vozačkih dozvola sam ishodio dokazivanjem – stotinama dokumenata – da su standardi ispita i integriteta vozačkih dozvola u Bosni i Hercegovini na istom ili čak višem nivou od Australije. Koliko je to mukotrpan proces pokazuje činjenica da je naša zemlja deset godina kasnije jedna od samo 25 suverenih država čije vozačke dozvole Australija priznaje. Šta više, od tih 25 samo BiH i još tri nisu članice EU i/ili NATO. Te tri su Novi Zeland, Japan i Singapur No, jedino pitanje tokom cijelog postupka je bilo da li ispunjavamo uslove i zadovoljavamo njihove visoke standarde.


Rezolucija o genocidu u Srebrenici


To je, međutim, najbolji primjer australskog fer pristupa. Tu rezoluciju nisam napisao, već sam je prepisao. Ciljano sam koristio doslovne citate iz presuda Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Srbijanska ambasadorica me je po odajama Parlamenta pratila u stopu, tvrdnjama da nisu istiniti dijelovi poput „Vojska i Policija Republike Srpske su odvojile muškarce starosti od 16 do 60 ili 70 od njihovih porodica“ ili „to su bila djela genocida, počinjenog od strane pripadnika Vojske Republike Srpske u i oko Srebrenice...“.


Zvanični sponzor Rezolucije Michael Danby, čiji su djed i baka ubijeni u Auschwitzu, ambasadoricu je svaki put uputio na sudove koji su te rečenice napisali, na što je ukazao i Tony Abbottu, tadašnjem lideru opozicije i kasnijem premijeru, koji je tražio odgađanje glasanja zbog pisama koje je dobio od protivnika rezolucije. Činjenica da je srbijanska dijaspora pet puta veća od bosanskohercegovačke nije mogla prevagnuti protiv sudskih presuda.


Danby me samo molio da mu „s leđa skinem ambasadora Turske“, koji je također lobirao protiv rezolucije jer se bojao da će ona „biti presedan za armenske zahtjeve“. Ponosan sam što će se uskoro navršiti decenija od usvajanja moje rezolucije u Parlamentu Australije, ali i što je genocid nad Armenima konačno priznat u tom tijelu prije dva mjeseca.


Australija uživa neograničene resurse, ugodnu klimu, neopterećenu istoriju, udaljenost od problema ostatka svijeta, te sve druge vidove prosperiteta. Stoga ima komfor da oko većine pitanja zauzima fer pristup. Ulazak Đokovića u Australiju je osporen isključivo zbog sumnji u integritet njegove zdravstvene dokumentacije. Ako se u ponedjeljak te sumnje pred sudom potvrde, on će biti deportiran, a ako se dokazima opovrgnu, ulazak će mu biti omogućen. Odluka se niti jednim dijelom neće rukovoditi argumentacijom poput „znaš li ko sam ja“, niti Đokovićevim porijeklom. Samo činjenicama. I kao takva će biti fer.  To je Australija.


(Kenan Bešlija)