Obraćanje Šefika Džaferovića prenosimo u cijelosti, bez korekcija:  

"Poštovani predsjedniče Aliyev, poštovano rukovodstvo Međunarodnog centra „Nizami Ganjavi“, dragi prijatelji, dame i gospodo!
 
Čini mi posebnu čast biti danas s vama, na otvaranju Globalnog Baku foruma, koji ove godine nosi naziv „Izazovi za globalni poredak“. Zahvaljujem Međunarodnom centru „Nizami Ganjavi“ na pozivu i toplom gostoprimstvu u Bakuu. Predsjedniče Aliyev, želim vam uspjeh u rekonstrukciji i obnovi Karabaha, uspjeh u implementaciji sporazuma nakon Drugog rata i uspjeh u zaštiti teritorijalnog integriteta Azerbejdžana u skladu s međunarodnim pravom, kako ste i sami rekli.
 
Koji su to izazovi za globalni svjetski poredak? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo razmotriti naše ponašanje u globalnim svjetskim krizama, kao što su npr. migracije, pandemija, agresija na Ukrajinu. Posljedice globalnih kriza snosimo svi globalno, iako za njih nismo svi jednako odgovorni.
 
Šta uraditi da bi se krize prevenirale ili, pak, izbjegle, ili ublažile štetne posljedice?
 
Odgovor je logičan i jednostavan, ali, nažalost, zbog svijeta kakav danas jeste, teško ostvariv. Svi znamo da je odgovor u većoj pravdi, jedinstvu, solidarnosti, međunarodnom pravu, snažnim i djelotvornim multilateralnim mehanizmima. Međutim, nikako da to ostvarimo. Nakon svake krize kažemo nikad više, a one se stalno ponavljaju i to one za koje je odgovoran čovjek. Zbog toga, koristeći autoritet Baku foruma, moramo stalno isticati ove stvari i biti uporni u borbi za bolji svijet druge prakse, postale su vremenom sastavni dio bosanskohercegovačkog identiteta kojim se ljudi u BiH ponose.
 
Zadnjih nekoliko decenija, kroz globalizaciju, velike ekonomske migracije i druge procese,desilo se nešto neočekivano. Multietničnost, koja se mnogima činila kao devijacija specifična za Bosnu i Hercegovinu i Balkan, postala je karakteristika razvijenih modernih društava. Sada je sasvim normalno da u jednom društvu žive ljudi svih rasa i brojnih kultura. Cijeli svijet je postao raskršće.
 
Više nije pitanje – da li naša društva mogu i trebaju biti multietnična, jer ona to već jesu. Jedino je pitanje kako organizovati život u njima, u korist svih njihovih članova. Isto što važi za društva u svijetu, važi i za svijet u cjelini, kao globalno društvo.
 

Globalni poredak, kakav smo poznavali u proteklim decenijama, bio je utemeljen po okončanju Drugog svjetskog rata, kao protuteža nacističkom projektu koji je ciljao da uništi multietnička društva, iskorijeni ili porobi čitave narode, te međunarodne odnose uredi na principu sile i dominacije.
 
Svijest o tome da su svi krajevi svijeta međuzavisni, te da se regionalne krize mogu pretvoriti u svjetske požare, nagnala je međunarodnu zajednicu da utvrdi globalne institucije i poredak zasnovan na pravilima. Misija Ujedinjenih nacija, definisana u osnivačkim aktima, jeste da se osigura međunarodni mir, uz dijalog, toleranciju i pluralističku svijest.
 
Danas kada, nakon iskustava pandemije i agresije na Ukrajinu, govorimo o izazovima za globalni poredak, konstatujemo nemogućnost multilateralnih institucija da odgovore izazovima epohe. Svjedočimo kršenju međunarodnog prava.

Ono što ne trebamo zaboraviti jeste da ovaj proces nije započeo sada. Najveći krah, nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjene nacije su doživjele upravo u Bosni i Hercegovini, u periodu od 1992. do 1995. godine.

 
Prvi put od osnivanja UN-a, na evropskom tlu je pokrenut rat čiji je cilj bio nasilno otimanje dijela teritorije Bosne i Hercegovine i istrebljenje bošnjačkog naroda, kao zajednice koja je trebala biti zaštićena Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida ove najveće svjetske organizacije. Na koncu, u julu 1995. godine, uprkos prisustvu UNPROFOR-a, izvršen je genocid u Srebrenici, najveći masakr na evropskom tlu nakon
Drugog svjetskog rata, u kojem je za samo nekoliko dana ubijeno više od osam hiljada ljudi.
 
Činjenica da su institucije međunarodnog poretka, prvenstveno Vijeće sigurnosti, imale mogućnost da preveniraju genocid u Srebrenici, ali da to nisu učinile, uslijed neodlučnosti, ostavilo je trajne posljedice na kredibilitet UN-a.
 
Najveći poraz Ujedinjenih nacija danas vidim u tome što više niko od njih ni ne očekuje da zaustave agresiju na Ukrajinu i zločine protiv civilnog stanovništva. Usvajanje rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o osudi agresije u Ukrajini je značajan akt, ali ako su njome iscrpljene mogućnosti UN-a, onda nema nikakve sumnje da se sistem mora refomisati. Međunarodni mir i nepovredivost granica suverenih država ne mogu biti taoci veta
privilegovanih država.


U iščekivanju reforme sistema Ujedinjenih nacija, kao dugoročnog i sveobuhvatnog rješenja, moramo misliti i o trenutnim rješenjima. U vezi s time, pozvat ću se ponovo na iskustvo Bosne i Hercegovine. Daytonski mirovni sporazum, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, potpisan je nakon intervencije NATO saveza, na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti, te je proveden zahvaljujući prisustvu NATO trupa i djelovanju međunarodne zajednice na civilnom planu, prvenstveno kroz Ured visokog predstavnika, kao institucije kojoj je dato pravo da poništava akte protivne Daytonskom sporazumu i sankcionira zvaničnike koji krše ovaj sporazum.
 
Tokom 27 godina implementacije Daytonskog sporazuma, visoki predstavnik djeluje uz podršku Vijeća za implementaciju mira, koje ga bira, i podnosi izvještaje Vijeću sigurnosti, ispunjavajući obaveze iz Poglavlja 7. Povelje UN-a koje govori o akcijama međunarodne zajednice u svrhu očuvanja mira. Djelotvornost međunarodne zajednice u BiH pokazala se proteklih mjeseci, kada su vlasti entiteta Republika Srpska pokrenule niz secesionističkih aktivnosti, nastojeći urušiti državne institucije koje su, prema Ustavu potrebne za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kao što su jedinstvene Oružane snage, pravosuđe, porezni sistem i dr. Članice Vijeća za implementaciju mira uvele su sankcije odgovornima za secesionističke aktivnosti, a visoki predstavnik je koristio svoje ovlasti i poništavao akte koji su protivni Daytonskom sporazumu, čime je dat presudan doprinos stabilizovanju stanja. 


Zahvaljujući multilateralnoj akciji i djelovanju sistema međunarodne zajednice, spriječen je najgori scenarij – prelijevanje rata iz Ukrajine na područje Bosne i Hercegovine, ali da bi se osigurala dugoročna stabilnost bit će nam potrebno još mnogo opreza, mudrosti i, povrh svega, odlučnosti. Na samom početku rata, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija nametnulo je nepravedni embargo na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, čime nas je spriječilo da ostvarimo svoje pravo na samoodbranu propisano Poveljom Ujedinjenih nacija. Istovremeno, Ujedinjene nacije nisu stale u zaštitu Bosne i Hercegovine, svoje punopravne članice, koja je bila izložena brutalnoj agresiji iz susjedstva.

Činjenica da su tokom više od tri i po godine, masovni zločini u Bosni i Hercegovini bili vršeni u prisustvu vojnih snaga Ujedinjenih nacija, UNPROFOR-a, ruiniralo je kredibilitet ove najveće svjetske organizacije. Na koncu, u julu 1995. godine, uprkos prisustvu UNPROFOR-a, izvršen je genocid u Srebrenici, najveći masakr na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je za samo nekoliko dana ubijeno više od osam hiljada ljudi.

Ovaj dio svijeta sličan je dijelu svijeta odakle dolazim. I Kavkaz i Balkan su raskršća - mjesta na kojima se dodiruju različiti svjetovi. Često su ta mjesta, nalazeći se na razdjelnicama velikih carstava, bila poprišta sukoba. Ali istovremeno su bila i mjesta susreta civilizacija i kultura. Upravo su zahvaljujući tim susretima na ovim mjestima kreirane nove paradigme. Bosna i Hercegovina je jedna takva paradigma. Moja država ne spada u red velikih svjetskih država, ali je izuzetno značajna država, čak i u globalnim okvirima, upravo po svojoj paradigmi.


Već vijekovima u Bosni i Hercegovini žive zajednice koje pripadaju različitim kulturno - civilizacijskim krugovima: islamskom, rimokatoličkom i pravoslavnom, jevrejskom, itd. Kroz svoju historiju Bosna i Hercegovina se izgrađivala kao zajednica različitosti, razvijajući posebne društvene prakse i institute, kakvi su bili nepoznati monoetničkim društvima. Poznavanje i poštovanje tuđih vjerskih i tradicijskih običaja, zatim kulturni sinkretizam i o izazovima za globalni poredak uglavnom sam govorio kroz primjer svoje zemlje, jer je na primjeru Bosne i Hercegovine jasno vidljivo da, kada multilateralni mehanizmi ispunjavaju svoju misiju, stvari idu naprijed i mir se može zaštititi".



(Amer Mujezinović)