I kada se uz sve poteškoće održi i prođe, tema o kojoj ćemo razgovarati ovo jutro mučit će brojne LGBT osobe u ‘svoja četiri zida’. U životu istopolno orijentisanih osoba, uverenja okoline su na testu kada dođe trenutak u kom treba da otkriju svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet kod trans osoba. Prva reakcija je ‘to je njihova stvar, no ne zaboravimo da je riječ o važnom dijelu identiteta svake osobe i da je svima nama bitno da okruženje zna ko smo.

Autovanje je za LGBTIQ+ osobe traumatično, ali i oslobađajuće. Da li je autovanje važno za mentalno zdravlje, s čim se sve suočavaju roditelji koji zajedno sa djetetom ulaze u proces autovanja i da li to može biti prepreka da njihovo dijete bude prihvaćeno onako kakvo jeste, kako se pripremiti za autovanje u društvima punim homofobije i nerazumijevanja prema LGBTIQ+ osobama za N1 su govorili Dinka Huremović, majka trans muškarca, Marija Šarić, psihotarapeutkinja i Emina Bošnjak, direktorica Sarajevskog otvorenog centra.

U kojoj dobi dijete primjećuje da je drugačije seksualne orjentacije od one koja je najčešća u njegovom okruženju, Marija Šarić kaže, da djeca to u ranijoj dobi to primjete. “Ide razočarenje zbog očekivanja, da s nama nešto nije u redu. Većina LGBT osoba sedam godina trebaju da priznaju to i da imaju velike probleme za prihavatanjem tog identitea, a neki to prikrivaju cijeli život.”

Emina Bošnjak kaže da je i njoj trebalo sedam godina da sebi prizna svoj identitet i da je lezbejka i sa 14 godina je shvatila da je zaljubljena u djevojku. “Žao mi je što sam propustila taj period života da živim kao i ostali, da dejtam, da izlazim.”

"Danas kada razgovaramo sa mladima dosta lakše se opredjeljuju i na lakši način se otvaraju, hrabriji su i vjerovatno će se suočavati sa nekim problemima s kojim mi nismo,” kaže Bošnjak.

Dinka Huremović, majka transrodnog djeteta kaže:  “Kada je sin rekao da se osjeća kao transrodna osoba je bilo šok i iznenađenje, nevjerica. Ono što smo muž i ja pokušavali je da shvatimo u principu šta se dešava i šta se sve desilo. Sin je imao problematičan pubertet negdje od 14 godine kada se počinju ispoljavati rodni idetitet i spol koji im je upisan pri rođenju. Kada se autovao i rekao kako se osjeća je bilo olakšanje jer smo znali s čim imamo posla i kako da radimo zajednički na tome. Mnogo smo se edukovali i radili na sebi kako bismo postali otvoreni za njegove probleme i da mu pružimo podršku da uskladimo zajednički daljni proces autovanja nas kao roditelja i okruženju oko nas. Bilo je jako oslobađajuće jer smo znali o čemu se radi i u kom pravcu da idemo dalje.”

“Srah od obacivanja je problem autovanja. Mi moramo prihvatiti svoj identitet i izaći ponosno pred roditelje. Neki roditelji to prihvate neki reaguju sa razočarenjem. Nažalost, u našem društvu se još nude stručna konverzivna terapija ili prisilna promjena seksualne orijentacije, iako je to u stručnim krugovima u svijetu strogo zabranjeno. To je zabranjena terapija. Neki roditelji zatvaraju djecu i muče ih. Neki su otvoreni i odluče da skupa sa djecom uče. Seksualna orijentacija je prirodna varijacija. To možemo vidjeti i kod životinja”, kaže Šarić.

“Priča se o bolesti novog doba, ali u suštini ljudi posmatraju svijet kroz vlastitio iskustvo. Neko ko se nije našao u koži da je u manjini, trpio nasilje i diskriminaciju, teško da može razumjeti kakva je to pozicija. Pitanje seksualnosti kod nas i nije tabu, ali se rijetko o tome razgovara”, kaže Bošnjak.

“Najteže je našoj djeci. Oni su heroji koji pokušavaju da žive svoj život i da se bore za svoja prava. Podrška je njemu značila mnogo i da smo ustvari muž i ja pokušali da stvorimo uže sigurnije okruženje za sina u kojem će moći da priča, da kaže strahove. Imamo još jednog sina koji je to prihvatio i mislim da je stariji sin prije znao o čemu se radi od nas. To je puno značilo za autovanje prema široj porodici i prijateljima. Drugačije je kada roditelj stoji ispred svoga djeteta i neće da odustane od djeteta. Drugi se ponašaju tako da bar iskažu poštovanje i moj je utisak da smo tu mnogo pomogli sinu”, kaže Huremović.

(A. Balićevac)