"Ime Alije Izetbegovića priziva neiscrpan broj tema, jer se radi o osebujnoj ličnosti i jednom od najznačajnijih ljudi u historiji ove zemlje. Zasigurno najznačajnijoj ličnosti, u novijoj
bosanskohercegovačkoj historiji. Ime Alije Izetbegovića priziva neiscrpan broj tema, ali danas ću govoriti o tri. O njegovom karakteru. O njegovoj borbi za državu Bosnu i Hercegovinu. O njegovoj borbi za bošnjački narod.
 
Prvo, o karakteru. Rahmetli predsjednika Izetbegovićapoznavao sam lično i ne mogu, a da ne budem ličan, kada govorim o njemu. Kao mlad čovjek, bio sam njegov saradnik. Imao sam priliku da, iz dana u dan razgovaram s njime, izbliza motrim njegove postupke i njegov odnos prema ljudima. Ono što sam znao o Aliji Izetbegoviću kao Bošnjak i običan građanin, dodatno sam potvrdio, radeći uz njega", istakao je Džaferović.
 
Iako je bio i političar, Džaferović ističe da Aliju Izetbegovića ne pamtimo kao političara, već kao državnika.

"Političari sanjaju o vlasti. Državnici bdiju nad sudbinom države i naroda. Političari razmišljaju samo o idućim izborima. Državnici o idućim generacijama. Političarima je moć cilj. Državnicima je ona samo sredstvo. Alija Izetbegović je bio državnik. Jer je moć za njega bila sredstvo da se uradi nešto dobro. Jer je bdio nad sudbinom Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Jer je razmišljao o generacijama koje dolaze", dodao je.
 
Govoreći o borbi predsjednika Izetbegovića za državu i za bošnjački narod kazao je da je bio državnik, jer je dijelio sudbinu Bosne i Hercegovine i svog naroda.
 
"Imao je 65 godina, kada je izabran za predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Zapamtio je podjelu Bosne i Hercegovine, kroz sporazum Cvetković-Maček. Preživio je Drugi svjetski rat, koji su Bošnjaci dočekali bez svoje države. Zapamtio je zločine nad Bošnjacima i pokušaje da nas se asimilira. Borio se na strani partizana, iako nije bio komunista, kao uostalom i mnogi drugi Bošnjaci. Istinski je vjerovao da Bosna i Hercegovina pripada svim svojim narodima. Zato se bunio, kada su nove vlasti iznevjerile formulu ZAVNOBiH-a, te su potisnule u stranu Bošnjake, koji su tad nosili ime po svojoj vjeri. Uvijek je isticao da ova zemlja pripada svim njenim narodima i ljudima. Isticao je da svi imaju pravo da je vole, čak i kad je nisu voljeli", kazao je Džaferović.

Znao je da su Bošnjaci, napominje Džaferović, zbog svoje historijske sudbine, pupčanom vrpcom vezani za sudbinu Bosne i Hercegovine. Ali nikada, ponavljam – nikada nije uskraćivao Srbima i Hrvatima pravo da Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom.

"Borio se da nikome ne bude tijesno u ovoj zemlji i u svojojkoži. Uvjeren da različiti narodi mogu i trebaju živjeti zajedno, borio se za to da se različita mišljenja sučeljavaju u javnosti. Bio je do kraja, uvjereni demokrata. Govorio je da pravo jačeg nije pravo, nego činjenica. Govorio je da je istinsko pravo nastalo kako bi se zaštitili slabiji. Govorio je da je sloboda mišljenja prvenstveno sloboda da se misli drugačije. A onda se desio paradoks. On koji se borio za suživot, optužen je da radi suprotno. On koji se borio za slobodu misli, optužen je da radi suprotno", napomenuo je Džaferović i dodao:
 
"Kroz cijeli period agresije, a naročito na samom početku i kraju, nosio je najveće breme odgovornosti. Ali je uvijek bio na razini zadatka. Uvijek je preispitivao svoje stavove, slušao druge, savjetovao se, ali je sa ogromnom snagom branio ono u što je vjerovao. Nikada ne treba zaboraviti da se radi o čovjeku koji je svoja uvjerenja plaćao svojom slobodom.
 
Objašnjavajući kakvu odgovornost imaju državnici, on je jednom prilikom kazao: „Historija nije laboratorija, pa da isprobavate nekoliko mogućnosti i pratite rezultate. To što ćete učiniti
možete učiniti samo jednom.“ Odluka da se krene u stjecanje nezavisnosti – prošla je test historije. Prihvatanje Dejtonskog mirovnog sporazuma – prošlo je test historije. Obje ove odluke su bile historijski ispravne i nužne. Nasilno rušenje Jugoslavije, nije bila volja Alije Izetbegovića, već – volja drugih. A volja drugih je objektivna okolnost. Stavši na čelo zemlje koja je napadnuta izvana i iznutra, donio je najbolju odluku – Bosna i Hercegovina je krenula putem nezavisnosti.
 
Konačni cilj agresora bio je da se ova odluka poništi. Alija Izetbegović nikada nije pristao na to. Od Karingtonovog i Kutiljerovog, preko Vens-Ovenovog i Oven-Stoltenbergovogplana, pa sve do Dejtonskog sporazuma, nikada nije pristao na to da se poništi nezavisnost i cjelovitost Bosne i Hercegovine. Dejtonski mir nije smatrao pravednim, ali ga je smatrao pravednijim od nastavka rata. U svijetu kakav jeste, uz odnose moći kakvi jesu, bolji mir se nije mogao postići. Naš problem nije bio što smo prihvatili američku mirovnu inicijativu, već što se ona nije desila ranije i što nije bila pravednija. Uz nametnuti embargo, cinizam svijeta i dvostruku agresiju susjeda, mi nismo imali dovoljno snage za potpunu pobjedu. Ali nismo ni izgubili. Dobili smo šansu da pobjeđujemo u miru, što smo i činili kroz jačanje i izgradnju državnih institucija", istakao je Džaferović.


(Patria/Admir O.)