Nije dedo Azem mnogo za tim žalio, najbitnije je bilo što je živu glavu izvukao.

Rodnu grudu i svoju Srebrenicu bio je primoran da napusti, pa je živio pod tuđim krovom neko vrijeme. Čim mu se ukazala prilika za povratak, pohrlio je nazad, prenosi CH Info.

Među prvima je došao na svoje, ali zateklo ga je porušeno ognjište, uspomene razbacane na sve strane s komadićima zidova i zaraslim dvorištem gdje su se djeca igrala i rasla. Dedo je hrabro odlučio nastaviti gdje je stao, bitno je da si na svom. Međutim, iako je mnogima izgrađen pravi dom, kuća od bloka i betona, dedo je dobio tek kućerak od dasaka.

Kućerak koji stoji na par stubova, a ispod kojeg puše promaha. Dedo sa svojom, tada živom suprugom, radi, bori se i ne žali. Imao je i tada dosta godina, ali ogromna volja je bila jača. U međuvremenu, dedo ostaje sam. Odlaskom nane, sve mu je teže.

Na dnevnice i dalje ide, ali mu više nije lahko. Prikupio je dedo par boljki sa kojima se svakodnevno novoj nafaci nada. A nafake dok ne ustane za njom nema. Tako dedo Azem sa svojih 70 i kusur godina ide na dnevnicu, u sezoni bere gljive. Bori se. Kako vrijeme promiče, sve mu je teže i hladnije.

Ove godine je drva kupio na otplatu. Rok je kaže dedo dva mjeseca. A primanja nema. 



(A. Balićevac)