Kasno je jutro u utorak 8. maja dok na platou na Ravnoj Gori odjekuje najpoznatija ravnogorska pjesma “Sprem’te se, sprem’te četnici, silna će borba da bude”. Na brisanom prostoru između crkve i šume stotine okupljenih u crnim uniformama počinju svoje višednevno obilježavanje okupljanja poražene četničke vojske u Drugom svjetskom ratu. U uniformama Jugoslovenske vojske u otadžbini koju je predvodio Dragoljub Draža Mihailović, četnički vođa osuđen na smrt 1946. godine zbog veleizdaje i saradnje s nacističkom Njemačkom, okupljeni pjevaju četničku himnu, postrojeni pred predsjednikom Ravnogorskog pokreta i sveštenicima, piše BIRN.

Stotine mlađih i starijih muškaraca, koji na glavama nose kape na koje su okačene kokarde, sa zastavama četničkog pokreta na kojima su oslikani mrtvačka glava i natpisi “S verom u Boga” i “Sloboda ili smrt”, pozdravljaju jedni druge uz pokliče “živjela Srbija”. Oni 8. maja proslavljaju Markovdan kada se prisjećaju okupljanja četničke vojske na Ravnoj Gori, visoravni na planini Suvobor u zapadnoj Srbiji, koje još nazivaju i trećim srpskim ustankom.

Neki od njih nose i zastave Srbije, obučeni u crne ili maslinasto zelene uniforme, sa čizmama na nogama, a kod nekih su o pojas obješeni noževi i bajoneti. To su, kako su ih ranije najavili organizatori skupa, članovi ravnogorskih i četničkih pokreta iz “svih srpskih zemalja”.

Pred mikrofon i zvučnik, postavljene nasred ograđenog platoa pored crkve Svetog Georgija u koji nenajavljeni posjetioci nisu mogli ući, izlazi čovjek sijede brade i kose, u odijelu sa kravatom. Ljubovije Nenadović, predsjednik Ravnogorskog pokreta, govori u zanosu kako plato na kojem stoje mjesto “kao magnet privlači slobodoumne Srbe” i ponosan je da je svake godine na Ravnoj Gori sve više mladih, ali i ljudi spremnih da brane Srbiju. Njegov govor u kome se prizivaju granice Velike Srbije u koje ulazi teritorije susjednih zemalja otvara zvanični dio programa.

“Mi ćemo da pobedimo, pobeda nam se smeši, vreme se promenilo. Sazrelo je vreme da Srbi budu domaćini u svojoj zemlji. Gde je naša zemlja, koje su granice te Srbije? Te su granice na zapadu tamo negde Karlovac, Karlobag, Virovitica. Iznad Sofije na istoku. Na jugu izlaze na južna mora”, govori Nenadović.

Dok gleda u brojne mladiće i djevojke koji stoje pred njim, obučeni u četničke odore ili sa obilježjima četničkog pokreta, Nenadić kaže kako će vrijeme koje dolazi pokazati zašto su tražili bratsku slogu među Srbima i podsjeća prisutne da je njihova želja povratak kraljevine, sa kraljem iz kuće Karađorđevića. Ali kada pokušava dati podršku i zahvaliti se predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, od okupljenih dobija zvižduke. Neki ga nazivaju izdajicom.

Njegov govor, osim pripadnika ravnogorskih i četničkih pokreta iz Srbije, slušaju i simpatizeri ovih pokreta iz Višegrada i Banje Luke. Tu su i pripadnici motokluba MC Srbi iz Šapca, čiji članovi na prslucima nose logo mrtvečke lobanje kakvu su koristile nacističke snage.

Okupljanje ne propuštaju ni Ravnogorci iz Gacka u BiH. Milorada Šarovića predstavljaju kao narodnog guslara dok on objašnjava kako mu je čast govoriti na Ravnoj Gori i kako donosi “pozdrave iz cetinjskog Gacka, gdje je vijekovima postojala zloglasna Kula Fazlagića”.

“Bog je, svojom promisli i voljom, meni dao zadatak da kao ravnogorac osnujem pokret Bijelih Orlova, pod nazivom Gatački jurišni bataljon i da 1992. godine, poslije 527 godina udarimo na užasnu Kulu Fazlagića i za jedanaest sati je zbrišemo do temelja, da se nikada ne oporavi”, kaže Šarović.

Fazlagića Kula naziv je po kojem je poznata mjesna zajednica Kula kod Gacka na koje Razvnogorci gledaju kao jedno od posljednjih uporišta pronacističke Nezavisne države Hrvatske u BiH. U junu 1992. godine Kula je bila meta pješadijskog napada vojnih i policijskih formacija. U zločinu, koji je jednoj presudi okvalifikovan kao istrebljenje, ubijeno je 130 civila bošnjačke nacionalnosti, ali konkretno za ovaj zločin još niko nije odgovarao pred domaćim, niti pravosuđem u regiji.

Činjenice u vezi sa ovim zločinom utvrđene su u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koja je izrečena Momčilu Krajišniku, ratnom predsjedniku skupštine Republike Srpske, kao i presudama Suda Bosne i Hercegovine izrečenim bivšim policijskim funkcionerima ovog entiteta Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu.

Na Ravnoj gori organizatori okupljanja dodjeljuju povelje pokretima, udruženjima i istaknutim pojedincima za doprinos u očuvanju i njegovanju tradicije lika i djela Draže Mihailovića, četničkog i ravnogorskog pokreta. Sa razglasa odjekuju imena pokreta iz različitih gradova u Srbiji, Čikaga, Melbournea, ali i Ugljevika, Gradiške, Vlasenice, Istočnog Sarajeva i Lopara. Pripadnici pokreta u ovim gradocima, u četničkim odijelima, sa šubarama ili šajkačama, primaju ova priznanja ispred stroja.

Priznanja su uručena i predstavnicima udruženja veterana “Garda Panteri” iz Bijeljine i “Mandini Lavovi” iz Ugljevika, kao i članu Pokreta srpskih četnika u otadžbini pod komandom vojvode Slavka Aleksića, jednom od trojice ravnogoraca koji su osuđeni na po pet mjeseci zatvorske kazne zbog veličanja četničkog pokreta i Draže Mihailovića u Višegradu odnosno izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Posthumno priznanje dobija četnički vojvoda Rade Radović, koje preuzima njegov sin.

Pjesmom i srpskim narodnim igrama završava se zvanični dio programa.

Ravnogorci predvođeni sa dva konjanika obučena u uniforme vojske Kraljevine Jugoslavije, defiluju kroz visoravan između crkve i spomenika Draži Mihailoviću. Ovu, kao i sve ranije aktivnosti prate stotine okupljenih koji mobitelima i kamerama pokušavaju uhvatiti zanimljive trenutke, pojedince i grupe zbog kojih su putovali i po nekoliko sati kako bi stigli do Ravne Gore.

Bio je to znak da je vrijeme za zajednički ručak, kojeg su nazvali “trpezom ljubavi”, na koji su se u toj koloni zaputili oni koji su željeli nastaviti druženje uz narodnu muziku, razgovor, piće i hranu. Sve to su mogli naći u šatoru nedaleko od crkve, sa stolicama spremnim da prime goste i zastavom na kojoj stoji natpis: “Kad se vojska na Kosovo vrati”.

Na putu do šatora brojni prodavači na štandovima izlažu različite komade odjeće sa slovom Z, simbolom ruske invazije na Ukrajinu. Osim ovih simbola u ponudi su još i majice sa likovima ruskog predsjednika Vladimira Putina, Draže Mihailovića, kao i Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) osuđenog na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanja pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Pojedini ljudi iz kolone zaustavljaju se kako bi pogledali i kupili neke od zastava Rusije i Srbije, šajkača sa kokardama ili odjeće sa simbolom “Wagnera”, zloglasne ruske paravojne formacije čiji su članovi učestvovali u borbama u Ukrajini još od 2014. godine, koju su Sjedinjene Američke Države sankcionisale nakon invazije Rusije na Ukrajinu.

Dok gledamo štand na kome je moguće kupiti različite komade hladnog oružja, poput noževa i bajoneta, pored njega prolazi dječak obučen u odjeću sa četničkim obilježjima i igra se imitacijom jedne od pušaka kakve su korištene u Drugom svjetskom ratu.

Niže, u šumi na putu sa ispucalim asfaltom koji vodi do crkve i platoa na kojem se okupljaju četničke i ravnogorske organizacije, postavljeni su šatori oko kojih se okupljaju pojedini posjetioci. Uz različite pjesme koje veličaju ove pokrete druže se uz alkohol i hranu sa roštilja koju sami pripremaju.

Dok iz šatora dopire muzika automobili i autubosi sa registracijama iz BiH i Srbije već odlaze sa livada na koje su parkirani. Neki koji ostaju u šatorima planiraju tu biti nekoliko dana, barem do subote 11. maja za kada su još neka ravnogorska udruženja najavila svoja okupljanja.