17.2.2018. 12:20
0
Safet Zec: Dužnost mi je djelima prenijeti poruku svijetu o istini
Trag njegovog umjetničkog rada je duboka emocija i snažna poruka otisnuta u vremenu kao upozorenje, krik, divljenje ljepoti ljudske tjelesnosti i kreativnosti, prirode, djelića svakodnevnice. Uvažen na domaćoj i inozemnoj umjetničkoj i društvenoj sceni, akademski slikar i grafičar Safet Zec iza sebe je već ostavio nebrojene cikluse inspirisane temama koje ga posebno dotiču, i čije su izvedbe uvijek budile pažnju najšire publike.

Protekli period umjetnički su mu put obilježili naporan rad i kreativna snaga, a njihov je rezultat uistinu veliki - posebno se izdvajaju izložbe u Italiji i Francuskoj, od kojih je jednu - djelo "Skidanje Isusa s križa" postavljenu u kapeli Della Passione u Rimu na 200. godišnjicu Isusovačkog reda otvorio papa Franjo. U rimskoj crkvi San Salvatore in Lauro povodom Jubilarne godine milosrđa postavio je izložbu "Hljeb dobročinstva", kao univerzalnu priču o momentima ljudske patnje i tragedije.

Veliki odjek u javnosti zabilježila je i izložba "Exodus" posvećena izbjeglicama, tragičnim putevima njihova bijega u slobodu, iskustvima što poništavaju svaku humanost ljudske civilizacije. Postavljena u venecijanskoj crkvi Santa Maria della Pieta više od sedam mjeseci, privlačila je više od 1.000 posjetilaca dnevno.

Slikarski maestro Safet Zec u intervjuu za Fenu govori o emocijama u njegovom djelu, temama iz kojih iznikne rad, ličnim uvjerenjima, ali i današnjici u njegovoj rodnoj zemlji - nacionalizmu, odlasku mladih, odnosu prema kulturnom i historijskom naslijeđu. 

Stvari su zapravo vrlo jednostavne, kaže on, kada se govori o emocijama jer je njegov jezik slikarstvo, kao poseban odnos u kojem funkcionira vođen emocijama. Djelo koje mu takvu emociju ne izaziva, i ne registruje.

- Ja sam neka vrsta životinje koja funkcionira tako. Prema tome, isto se ponašam i prema ovome što pravim - ako me u ateljeu ne uzbuđuje neko djelo, onda to nije završeno i nije dobro. U samom prilazu krećem se u području figuralnog slikarstva, koje ima za cilj da ti kaže zašto to praviš i odakle to potiče - navodi.

U stvaranju ga zanima igra koja obavezuje i njega i posmatrača. Na tom je osnovu nastalo niz tema i inspiracija, koje su završile i na području rata s neminovnim posljedicama - ekstremne ljudske patnje i podnošenja. Upravo takvim djelima on poziva gledaoca da se zapita o vlastitoj ulozi, savjesti i obavezi.

- Pitao sam se i sam - šta sada, nisi vojnik, ne želiš da ubijaš, ne pripadaš tome. Šta ti zapravo sada svojim djelom možeš da učiniš na ovoj civilizacijskoj vagi, gdje su potrebni dobrota, pozitivna energija, stav, ljudskost. Odjednom je na toj vagi pretegao primitivizam ljudi čije je vrijeme došlo, vrijeme njihovog smisla. Sva ta njihova životinjska potreba za vlašću, posjedovanjem. Oni su odjednom na sceni i razore čitava historijska dostignuća - ističe Safet Zec.

Kao svoju dužnost vidi djelom prenijeti poruku, ako ne nama samima, onda velikom dijelu svijeta koji još uvijek ne zna istinu o strašnim ljudskim sudbinama, izbjegličkim rutama, bijegu od rata. Pratio je dešavanja s izbjeglicama koji iz Turske, Grčke, Afganistana, Egipta, Libije, Tunisa, Maroka i drugih zemalja u gumenim čamcima prelaze more u bijegu od rata i nasilja. Od stotinu njih, navodi on, 80 se utopi. Od istog broja 50 ih zna da neće nikada ni stići na obalu. Taj egzodus vođen je, kaže, ekstremnom ljudskom potrebom za spašavanjem života. Za njega, na sceni je jedna potpuna nepravda.

- Sedam mjeseci je u Veneciji stajao čitav taj opus koji sam napravio kako bih jednim jezikom, slikarstvom, opet opomenuo dio ljudstva. Jer, mi uvijek vrlo olako bježimo od momenata u kojima se od nas traži da pomognemo, učestvujemo, da smo dio toga - ustvrdio je.

Smatra da savremeni svijet, pod uticajem različitih svjetskih lobija, nije spreman da riješi probleme, a paralelno tome znatan broj ljudi okreće glavu i zatvara oči pred istinom. Čitava ta destrukcija svijeta ratovima, podvlači Zec, porađa ogroman broj terorista gdje i nastaje današnja "tragedija islama". On podsjeća na svjetsku nepravdu ogromnog jaza bogatog i dijela svijeta koji preživljava na najnižem stepenu standarda ili spašava živote iz ratnih područja, zbog čega gube vjeru i smisao.

- Sada imate hiljade spremnih da se žrtvuje zbog situacije u koju su dovedeni, i onda čine taj terorizam kao najefektniji i najtragičniji finale svog života - smatra on.

Duboka ga tuga, podvlači Zec, preplavi i kada razmišlja o vlastitoj zemlji, onome što ju je tragično obilježilo u protekloj historiji, ali i okolnostima u kojima danas živimo te naslijeđu koje ostavljamo generacijama. Ističe da jako krivi sebe i desetak generacija koje su olako dozvolile da se uđe u besmisleni rat.

- Za šta? Za ništa, da bi razorili stanje zemlje čiji nivo ekonomskog razvoja i svih kvaliteta koji su postojali mnoge zemlje poput Rumunije, Bugarske ili Poljske tek trebaju dosegnuti. Mi smo sve to rasturili, a ima li iko danas odgovor na pitanje koji smo to smisao postigli? - ustvrdio je.

Jedna od posljedica "apsurdnosti koju živimo" za Zeca je dramatični procenat odlaska mladih, čija je želja za normalnim životom oslobođenim nacionalizma, politike i nepravde jača od one za ostankom u vlastitoj zemlji. Smatra da oni ne žele više pristajati na surogate, već naći dignitet u drugim sredinama. Sve to ga, kaže, duboko revoltira.

Veliki problem društva vidi u nacionalizmu, koji je za njega stvar politike. Smatra da suživot nikada nije ni nestao u sektoru "običnih ljudi" te da se podižu vještački zidovi u cilju vlastite koristi manjih grupacija, dok se život temeljen na potrebama privredne grane "bori pronaći prolaz".

- S time vraćamo priču u neke srednje vijekove, mladi neće to da podnose, njima je dosta podjele koja više zaista smrdi - smatra Zec.

Govoreći o vjerskim temama i težini njihova izražavanja na platnu, osoba i događaja o kojima ne postoji historijski vizuelni trag, Zec ističe da to nije problem, riječ je o ljudskoj sposobnosti glume, oponašanja, jezika. Poput onih koji pišu knjigu ili stvaraju muziku, tako je i slikar naučen da takvu temu unutar sebe doživi, posebno jer je sam od djetinjstva zaljubljen u figuralno slikarstvo.

- Sa radošću sam prišao realizaciji djela "Skidanje Isusa sa križa". To je kontekst okolnosti da mi se tako nešto ponudilo u određenom dobu, lijepo odrađen zadatak u mom životu. To što ja ne pripadam tom miljeu to ne znači ništa. Jer zapravo pripadam, kao slikar sam odrastao i svu svoju ljubav vezivao ka velikim slikarima - Leonardu, Mikelanđelu, Rembrantu. Slikarstvo postoji u čitavom svom poimanju zahvaljujući velikim epohama koje su u centru imale ljudsko tijelo, pa do velikih epoha kršćanstva koje svu tu biblijsku priču pretvaraju u slike. Čovječanstvo nam je podarilo božanstveno velike slikare koji su te teme obrađivali - mišljenja je Zec.

Jedan od motiva koji dominira djelom Safeta Zeca su ljudske ruke. Iako su, kako naglašava, crtačko-slikarska najteža forma u figuralnom i slikarstvu uopšte, one su riznica emocija i informacija o čovjeku. Njihova je važnost uzvišena činjenicom da su ljudsku civilizaciju odvojile od životinjskog svijeta, a posebno mu je fascinantno šta sve "rade" u životu svake osobe.

- Kada vam neko kaže - razmislite o svojim rukama, vidite da je to beskrajni rudnik. Rukama se tu daje smisao. Ako uzmemo za primjer zagrljaj - kada na njega stavite krvavi pečat, vidite da je to jedan tragičan steg. No, isti je taj steg s istim položajem ruku ljubavni u nekom najljepšem smislu. Ruke daju beskrajan smisao kretanja - ustvrdio je.

Na Zecovim platnima trag nezaobilazno ostave i segmenti bh. kulturnog i historijskog naslijeđa, kao traga jednog vremena koje uvijek inspirativno dira nutrinu umjetnika. Brojni su tu detalji slagalice, poput starih zgrada, fasada, prozora ili vrata, isječaka nečijeg svakodnevnog života. Tako je u Puli nedavno postavio izložbu "Kuća" kojom je provukao usporedne niti stare sarajevske i bosanske kuće građene od cigle i ilovače s kamenom hercegovačkom kućom.

- Ta dva tipa zidanja i pravljenja kuća - kada uđete u njihovu supstancu vidite ljepotu i veličanstvenost. Uvijek sam se pitao za slikare koji iza sebe ne ostavljaju tragove tog tipa, svoje sobe, ateljea, svoje žene, djece, prijatelja, grada, putovanja, svega što je na neki način pripadalo njegovom vremenu. Zato se uvijek propitujem kakve tragove kao slikar ostavljam - naglasio je.

Bogata bh. baština ima i tamnu, tužniju stranu, smatra ovaj slikarski bard, a to je loš odnos prema njoj i pojedinaca i sistema. Time se obezvrjeđuje i uništava, ostavljena bez ikakve zaštite, što ga kao čovjeka duboko boli. Primjere za to Zec vidi svuda oko sebe - nemar prema jedinstvenom historijskom i kulturnom biseru Počitelju, uništavanje originalnog izgleda Baščaršije ili lijepih primjera bosanske i austrougarske gradnje.

Ovaj vrsni umjetnik priznaje da godi spoznaja kako neko djelo ostaje iza njega za vječnost. To su stvari koje ga ispunjavaju, daju smisao, jer velika je stvar u životu, kaže, realizirati neke dječačke snove.

Jedinstveno stvaralaštvo Safeta Zeca nastavlja tkati različite teške i lijepe priče, te će uskoro izložbu postaviti pred mostarskom publikom, dok je u planu ciklus "Exodus" postaviti u rimskom parlamentu te Evropskom parlamentu u Briselu.


(Fena/Admir Oručević)

0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.