Prvo je studirao u Zenici na Islamskoj pedagoškoj akademiji, stekavši zvanje nastavnika islamske vjeronauke. Nakon toga radi u osnovnoj školi, piše naučne radove, potom odlazi na Filozofski fakultet u u Sarajevu na odsjek pedagogija, nakon toga završava Fakultet humanističkih nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru, odsjek dramska umjetnost - gluma, pa onda slijede magisterij teatrologije na Filozofskom fakultetu Masarikovog univerziteta u Brnu, te doktorski studij na Akademiji dramskih umjetnosti (AMU-DAMU) u Pragu.

Govoreći o svom životnom putu u razgovoru za Fenu Zahirović kaže da je sve to volio i da mu nije bilo teško da sve završava.

U osnovnu školu su me dali prerano jer nije bilo dovoljno djece u prvom razredu u mojim rodnim Rašljanima kod Brčkog, tako da je nisam nikada doživljavao kao neku stranu instituciju gdje se mora učiti i slušati. Nisam prednjačio u izvrsnim diplomama, ali sam išao u sve moguće sekcije - kaže Zahirović.

Školu je kaže zavolio tek u pubertetu kad je shvatio da samo učenjem može da postigne nešto u životu. Zahirović ističe da su u srednjoj svi u razredu čitali, razmjenjivali knjige, neki su radili u amaterskom pozorištu, a on plesao u gradskom KUD-u Veljko Lukić Kurjak u Brčkom.

-Profesor i pjesnik Dževad Kurtalić me je nakon nekog školskog recitovanja poslao na audiciju u teatar, otac mi ga zabranjuje dok mu ja godinama poslije ponovo pronalazim put na dramskom studiju u BNP u Zenici. U suštini je najbitnije podržavati vlastitu znatiželju, ne ubiti dijete u sebi. Sve što sam više uranjao u nepoznato, imao sam osjećaj da sam uvijek bio na početku. Možda me zato teatar najviše ispunjava jer tamo ste kod svake nove inscenacije na početku istraživačkog rada. Znanje nije kuća da se sruši, niti para da se ukradu. Niko vam ne može otuđiti pročitanu knjigu. Kad prestanete istraživati svi to brzo prepoznaju, posebno djeca i studenti sa kojima radite. Čovjek koji prestane učiti je mrtav - ističe.

Zahirović aktovno radi s djecom, prevodi češka i slovačka književna djela na bosanski jezik, kao i djela s prostora bivše Jugoslavije na češki jezik. Predaje na odsjeku za Kulturnu dramaturgiju na Šleskom univerzitetu u Opavi. Za sebe kaže da želi da iza sebe ostavi neke važne plodove, prevode koji mogu služiti generacijama.

-Moj prevoditeljski i istraživački opus nije tako mali, ali nisam napisao djela koja već godinama sazrijevanju u meni. Teatar me najviše iscrpljuje, ali tamo sam najsretniji. Zbog akcenta nisam nikada očekivao da će me neko glumački toliko prihvatiti kao Česi. Prošle sezone sam odigrao preko sto pedeset predstava. U mom pozorištu D21 u Pragu smo uglavnom od početka do kraja svake predstave svi na sceni, sve to zahtijeva jaku fizičku i psihičku kondiciju. Svi moji poslovi su povezani i svima sam podjednako posvećen. Kad sam na sceni zaboravim na studente, kad sam opet s njima, zaboravim na scenu, kad radim neki čapekovski projekt, zaboravim na sve. Sretan sam i zahvalan što zaista radim poslove koje neizmjerno volim i što sam se na slatki svakodnevni umor navikao jer me inspiriše i daje neku drugu energiju-podvukao je Hasan Zahirović u razgovoru za Fenu.

Govoreći o odnosu prema književnosti u Češkoj Zahirović kaže da tamo svi čitaju i još uvijek imaju redove ispred knjižara. Na početku pandemije se rješavalo pitanje kupnje knjige. U prijevoznim sredstvima svi izvlače knjige iz torbi. Prate se savremeni tokovi u književnosti, teatru, posjećuju se galerije, stalno su organizirane turističke naučne šetnje...

-Fasciniraju me češka udruženja za očuvanje djela i života nekog autora. Ima ih mnogo i rade zanimljive projekte. Svi džaba rade i najviše je penzionera jer su slobodni i žele da doprinesu zajednici. Njima je čast služiti nekom piscu. U Češkoj postoje i mjesta koja se zovu po knjigama kao što je recimo “Bakina dolina” na osnovu knjige Božene Njemcove ili grad Havličkov Brod (Karel Borovský Havlíček), jezero ili razgledaona Rusalka, po poznatoj Dvoržakovoj operi, kafane i restorani na osnovu prestižnih književnih djela Bučna samoća Hrabalova, Salamandri ili Dašenjka Čapekova, skoro svaka druga birtija je Švejk Hašekov. Taj odnos se njeguje stoljećima. Na tlu Češke postoji mnogo sačuvanih starih baroknih biblioteka na zamcima. Prvi predsjednik Čehoslovačke T.G. Masaryk je nakon Prvog svjetskog rata izdao zakon po kojem je svako selo moralo da ima biblioteku. Danas u mnogim područnim bibliotekama rade penzioneri i to džaba. Prosvećenijeg naroda od njih ne znam - istaknuo je.

Poredeći odnos Čeha prema kulturi i baštini i odnos koji u BiH imamo Zahirović kaže da je s prijateljima iz Češke i Slovačke posjetio neke zanimljive kulturne spomenike u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.

-Kad smo se obreli na arheološkom nalazištu Gabela, Čeh je odmah primijetio nepokošenu travu i smeće oko obližnje škole i tvrđave - kaže da radi u toj maloj školi, odmah bi pokosio travu oko škole i na tvrđavi, označio staze, ukrasio školu cvijećem. Zaista bi to uradio. Mi se stalno izvlačimo na rat koji se davno završio. Narod je generalno izgubio osjećaj da treba pridonositi za društvenu zajednicu. Mada i kod nas ima izuzetaka jer lično pratim grupu na Facebooku Rijeke u BiH - Budi promjena, gdje se ljudi grupno organizuju i čiste dobrovoljno lokacije. Lično sam zaista često tužan što toliko radim u dragoj mi Češkoj , a nisam tu i ne apliciram sve što znam, mogu i umijem u svojoj zemlji. Često me grize savjest i zato se trudim kao „kulturni ambasador“ da doprinosim koliko ide, podvukao je.

Govoreći o radu na povezivanju dvije kulture, bosanskohercegovače i češke, Zahirović kaže da je kad je radio magistarski u Brnu počeo s češkim kolegama zajedno prevoditi naše drame. On kaže da se za dramske pisce često ne mari, pa je kao čovjek od teatra sam preuzeo ulogu kulturnog ambasadiranja, od provođenja, do organizacije festivala, izdavanja, razmjene umjetnika ili umjetničkih projekata itd.

-U Brnu smo uspjeli organizovati festival YOUGO!, gdje je svaki mjesec predstavljen jedan dramski autor iz jedne zemlje bivše Jugoslavije. Iz BiH smo tada predstavili Almira Bašovića i Almira Imširevića. Osim njih sam (ko)prevodio Žarku Milenića, Tanju Šljivar, Džejnu Hodžić, Biljanu Srbljanović, Dušana Kovačevića, voljenu Ninu Mitrović, Roka Vilčnika itd. Na našem jeziku sam uz pomoć pisca Žarka Milenića iz Brčkog i kolegice prevoditeljice Adise Zuberović priredio sabrane drame braće Čapek i antologiju savremene češke drame. Bavim se uglavnom umjetničkim prevodom, prevodio sam i druge forme, žanrove i autore - kazao je.

Hasan Zahirović prošle godine odlilkovan je i medaljom Karela Čapeka od strane Udruženja braće Čapek. Za ovu nagradu kaže da mu je jedna od najdražih jer su mu je dali Česi u Pragu. U Pragu, prijestolnici kulture, gdje svakodnevno ima bezbroj kulturnih događaja i gdje vas lako ne primjećuju.

Udruženje braće Čapek postoji od 1947. godine, prije mene su bili nagrađivani češki i svjetski čapkolozi, uglavnom bohemisti (stručnjaci za češki jezik i književnost) iz Japana, Rusije, Engleske itd. Mada me mnogi zbog istraživačkog rada, prevoda i propagiranja češke književnosti svrstavaju među bohemiste, ja sam ipak pozorištarac, teatrolog, dramski prevoditelj i kulturni ambasador (češki sam se usput učio). Lako je dobiti nagradu, ali poenta je u očuvanju i dosljednosti - podvukao je.

Zahirović je u domovini Karela Čapeka dobio i zvanje “Čapkologa”. On kaže da su mu to zvanje dali Česi time mu i veliki mi teret na leđa stavili.

- Svi misle da sve znam o Čapeku koji je ikona prve republike, stao je uz Masaryka kad se osnovala Čehoslovačka nakon prvog svjetskog rata. Pišu mi iz raznih medija, studenti, organizacije, ko god ima neku nedoumicu me pronađe - kazao je

Zahorović ističe da je Čapek imao jako bogat privatni i profesionalan život tako da se ponekad pita da li s jednim prosječnim životom može sve do najmanjih detalja da izuči i prouči.

Često se i oni pitaju „čapkolog Hasan a ne Čeh“, pa sami konstatuju da su oni, recimo, dobri egiptolozi. Praktično ljudi vam se obraćaju za sve, pitaju me za prava kad izdavaju nešto, traže pomoć kad prave izložbe, konferencije, predavanja... Obraćaju mi se da pišem predgovore, ne hvalim se ali u nekim ruskim, brazilskim, francuskim, hrvatskim prevodima djela Karela Čapeka se nalaze moji predgovori - kaže.

Zahirović navodi da ima brojne obaveze kao čapkolog. Tako su ljubitelji i poštovaoci ovog pisca uspjeli sačuvati mlin djeda Čapekova koji se javno prodavao i u njemu je s grupom istomišljenika otvorio muzej. U Češkoj javne tribine, obraćanja, predavanja, medijalna istupanja još uvijek funkcionišu.

-Imaju zdravu politiku kad je u pitanju nacionalno kulturno naslijeđe. Sa političirama dostojno i otvoreno diskutujete kako lično, tako i na socijalnim mrežama. Godišnje imam jako puno raznovrsnih čapkovskih projekata. Krajem jula me čeka projekat Library Fund-a, kojem se baš radujem. Desetak evropskih kulturnih djelatnika će se doslovno zatvoriti na dvorac, gdje ćemo diskutovati o Čapeku. Otvaram izložbu u Čapekovom mlinu u Hronovu o sestri braće Čapek, koja je napisala porodičnu kroniku. Na jesen organizujeme već treću čapkovsku međunarodnu konferenciju u Hradci Kralovem (Kraljičin Gradac - Hradec Králové), gdje je Čapek bio prognan iz gimanzije. Pripremam izložbu o Čapekovim crtežima za Gradsku galeriju u Zlinu, itd... Čapek je svakodnevna služba koju pokorno ispunjavam jer vidim da ima smisla, da me čini boljim čovjekom i da me usrećuje - podvukao je u razgovoru za Fenu glumac, reditelj, teatrolog i “čapkolog “ Hasan Zahirović.

Hasan Zahirović rođen je 1975. godine. Dobijanjem ratne stipendije odlazi 1994. godine u Zenicu na studiranje na Islamskoj pedagoškoj akedemiji (IPA), gdje stiče zvanje nastavnika islamske vjeronauke. Sa dvadeset godina ulazi u pedagoške vode, radeći u osnovnoj školi kao nastavnik i demonstrator na predmetu Metodika nastave na IPA. Piše i prvi priručnik za nastavnike i objavljuje mnogo naučnih radova iz oblasti didaktike. Godine 2000. dobija priznanje od Kantonalnog ministarstva obrazovanja za najboljeg vjeroučitelja u Zeničko-dobojskom kantonu. Upotpunio je školovanje diplomom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na odsjeku pedagogija, sticanjem zvanja pedagog. Zapošljava se na Perzijsko-bosanskom koledžu u Lješevu kao savjetnik za nastavu i kulturne programe. Proputovao je svijet za edukacijom participirajući ili držeći razne radionice (Evropa, USA). Glumi, svojoj najvećoj ljubavi, se stalno vraća - od nekadašnjeg Amaterskog pozorišta Brčko do Dramskog studija u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, te Fakulteta humanističih nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru, odsjek dramska umjetnost - gluma, pa do prestižne Akademije scenskih umjetnosti (DAMU) u Pragu.

Godine 2000. staje profesionalno na scenu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, debitirajući rolom Husejna u Ponornici, Skendera Kulenovića. Od tada pa do danas igra u nekoliko država na raznim jezicima. Snimio je i nekoliko filmova: Prestopomodore (Brno, 2008.), Indoors (Bratislava, 2009.) za koji dobija i specijalnu nagradu u Berlinu, Hotel Zuzana (Prag, 2012.), Andre´s Family (Prag, 2013.), Sophia Scholl (Berlin, 2013.), Götz von Berlichingen (Berlin, 2012.), itd.

Spojio je pedagogiju i glumu u raznim projektima, režirajući predstave za djecu u zeničkim i sarajevskim osnovnim školama, radeći sa djecom po Evropi i Americi, po KUD-ovima, SELJO u Sarajevu, Azra u Rašljanima... Godine 2006. odlazi na doškolovavanje u Republiku Češku. Magistrira teatrologiju u Brnu na Filozofskom fakultetu Masarikovog univerziteta, a doktorski studij završava na Akademiji scenskih umjetnosti u Pragu (AMU-DAMU), na odsjeku Scenologija. U posljednje vrijeme se bavi prevođenjem. Prevodi češka literarna djela na bosanski jezik, a također prevodi na češki dramske pisce s prostora bivše Jugoslavije, posebno iz Bosne i Hercegovine. Objavljuje po raznim češkim, bosanskohercegovačkim i srpskim književnim časopisima, biltenima, itd. Član je i Sindikata čeških novinara. Godine 2011. Inicijator je festivala scenskih čitanja autora s prostora bivše Jugoslavije, pod nazivom Yougo! u Brnu, pod rukovodstvom pozorišta Feste, gdje je ujedno i prevodiocem većine tekstova i u ulozi dramaturga. Zaposlen je kao predavač na Šleskom univerzitetu u Opavi. Živi u Pragu, gdje je članom pozorišnog ansambla D21.

(FENA/A. Balićevac)