Određene osobine dolaze vremenom i stičemo ih radom. A da li je bolje po čovjeka ako se u njemu radne navike pojave ili probude dok je još dijete?

Da li roditelji mogu da utiču na razvoj tih osobina ukoliko nekako uposle svoje dijete? Šta mu te navike mogu donijeti kasnije u životu? Ili ipak treba da puste djecu da se samo igraju i što duže budu djeca?

Na ovu temu za Yumamu priča dječji psiholog Jelena Krstić Anđelković.

“Cilj obrazovanja djeteta u ranom djetinjstvu ne bi trebalo da bude zatrpavanje djece činjenicama iz unaprijed određenog programa učenja, nego da se probudi i njeguje djetetova prirodna želja za učenjem” – Marija Montesori

“Od najranijeg uzrasta treba njegovati, podsticati i usmjeravati djetetovu prirodnu radoznalost. Djetetu treba nuditi objašnjenja koja su svrsishodna i koja ono može da razumije. Od samog početka dijete treba upoznavati sa realnim životom, posljedicama, obavezama, naravno u skladu sa uzrastom u kojem se dijete nalazi. Princip zadovoljstva i princip realnosti se stalno moraju smjenjivati u vaspitavanju djeteta, piše yumama.

Namjerno sam na samom početku istakla riječi Marije Montesori, koja ističe važnost osamostaljivanja djeteta. Na najranijem uzrastu djetetu treba obezbijediti raznovrsnu sredinu u kojoj osim igračaka ima knjiga koje su prilagođene njegovom uzrastu, didaktičkih igračaka ili napravljenih činija i posuda za ređanje, sortiranje, presipanje.

Djetetu se prvo kaže šta će se raditi, pokaže mu se polako i tako da jasno vidi kako se nešto radi (na primjer, kako se korpica sa hljebom nosi i stavlja na sto) i onda se pusti da to uvježbava. Uključiti ga u svakodnevne kućne aktivnosti, kao što su brisanje prašine, postavljanje stola, skidanje obuće i druge aktivnosti za koje je dijete zainteresovano.

Ove i druge principe treba njegovati i kasnije. Upravo je osamostaljivanje djeteta ono što želimo za svoje dijete, pa tako i vaspitanje od samog starta treba usmjeravati ka tome. Dijete učimo jednostavnim aktivnostima ka onim sve složenijim, djetetu dajemo odgovornosti prvo one male pa sve veće i veće, povjerenje u dijete kao i poštovanje ličnosti djeteta sve je to podjednako važno na ovom putu usvajanja radnih navika kod djeteta. Za dijete je dobro da se osjeća svrsishodno, da je radno angažovano, da doprinosi nečemu, zato je svaku izvršenu aktivnost potrebno uvažavati, afirmirati, pa i nagraditi u skadu sa situacijom”.

“Ako se osvrnemo i na vrijeme u kome živimo, svakako da je učenje praktičnim aktivnostima, osamostaljivanje, pa i materijalno osamostaljivanje djeteta jako korisno za dijete na više načina. Dijete se rano uči radnim zadacima, uči da cijeni vrijednost novca, učenja škole da bi se steklo bolje zanimanje, uči se upornosti, izdržljivosti, razvija socijalne vještine i tako dalje u zavisnosti od radnog zadatka na kome je dijete ili mladi čovjek angažovan, piše yumama.

Svakako da u zavisnosti od uzrasta djeteta i osobina ličnosti, treba biti oprezan i ne gušiti djetetovu prirodnu zainteresovanost za igru, afinitete za druge aktivnosti i slično. Pravu mjeru na kraju krajevu određuje svaki roditelj za sebe u odnosu na ono šta želi za svoje dijete i kakve osobine i navike želi da razvije kod svog djeteta”.

(Alen Avdić)