“Kraj je školske godine. Unuk Krešo jučer mi je rekao da je njegova učiteljica “krava”. “Zlato, ne smiješ tako govoriti, učiteljica nije “krava” nego su velike vrućine, zato si dobio dvojku iz prirode.”

Tako je govorio moj sin. Krešo se bacio na pod. Urlao je, valjao se po kuhinjskim pločicama, mahao rukama i nogama: “Krava, krava, kravaa, učiteljica je kravaaaaaaa.” Moram vam se pohvaliti, dijete ima deset godina, a broj noge četrdeset i jedan. Za rođendan je dobio mobitel. Čudovište košta sedam tisuća kuna.

Rekla sam ocu moga unuka: Idiote, sin ti ima sve trojke i dvojku iz matematike, a ti mu kupuješ mobitel.” “Mama!”

Htio mi je nešto reći, pa se zaustavio. Ima četrdeset i četiri godine i dva metra što ne znači da mu ja nisam mama. Krešini roditelji sina ne doživljavaju kao neviđenog divljaka, oni misle da “mali ima karakter”.

Danas sva djeca imaju “karakter”. Zato je*u mater i oca učiteljima, zato su učiteljice “krave”, zato mamu i tatu šalju “u ku*ac” kad im oni, rijetko, ali ipak, otmu mob iz ruke.

Krešina cura, zove se Amijanda i naš mali skupa su dva tjedna i tri dana. Jučer su to proslavili u piceriji “Hapanjamaama”. Komad nosi na noktima samo crni lak, u kosi zeleni pramen u šiškama, ružičasti joj seže do pola leđa. Amijanda je, to mi je rekla njena mama, također “dijete sa karakterom”. Ima sve trojke, matematiku ima jedan jer je “velika tremašica”, a učiteljica je “u klimakteriju”. “Već”, rekla sam, “njihova učiteljica nema ni trideset godina?” “Gospođo, danas se svijet brže okreće”, reče mi Amijandina mama.

Naš Krešo ima iz vjeronauka pet. “Možda mali ima pet iz vjeronauka jer pu*i velečasnome?” Sin je krenuo prema meni… Na tome je ostalo. “Mama, naš velečasni je normalan čovjek, ima dvije kćeri, pola gradskih poslovnih prostora je njegovo, da želi je*ati djecu otišao bi na Tajland.” “Naš velečasni ne je*e djecu, djecu je*e velečasni u školi “Hrvoje Prvi”, rekao je Krešo.

Kad je mali kod nas ne baca se po podu, ne bulji u mobitel, piše zadaću, sam sebi priprema doručak. Jednom sam ga, kad je kao dvogodišnjak dobio napadaj “karaktera”, polila ledenom vodom pa smo to riješili.

Moja djeca su uz pomoć kuhača jako rano izgubila “karakter”. I kći i sin su u komunikaciji sa mnom i danas imaju dvoje beskarakterne djece.

U kakvom ludom vremenu živimo? Svako dijete ima karakter, ni jedan ga roditelj nema.”

(Alen Avdić)