Ipak, način razgovora uvelike ovisi o dobi djece. Petogodišnjak će imati mnogo drugačije shvaćanje masovnog nasilja od, na primjer, 15-godišnjaka.

New York Times je razgovarao s nekoliko stručnjaka za mentalno zdravlje o savjetima za roditelje i skrbnike koji s djecom žele razgovarati o masovnim pucnjavama.

Predškolska i osnovnoškolska dob

Kada su djeca ovoliko malena, najveće pitanje je treba li uopće razgovarati o tragediji. U tom slučaju morate procijeniti koliko je vjerojatno da će vaše dijete za događaj saznati od nekog drugog – brata ili sestre, prijatelja u školi ili televizije.

Veliku ulogu igra i vaš način odgoja.

“Neki roditelji vjeruju da bi čak i mala djeca trebala biti svjesna stvari koje se događaju u svijetu, a taj stav nije bez argumenata”, kaže Steven Meyers, profesor psihologije na sveučilištu Roosevelt u Illinoisu. “Drugi roditelji svoju djecu žele štititi što je duže moguće, što također ima smisla.”

Ako odlučite sa svojom malom djecom razgovarati o pucnjavama, postoje dva glavna cilja: Ponudite vrlo jednostavne informacije i potrudite se olakšati djetetu da shvati kako su odrasli uvijek tu za njega kako bi ga zaštitili i podržali ga.

Dr. David Schonfeld, direktor američkog nacionalnog centra za školske krize i stručnjak s dugogodišnjim iskustvom u radu sa zajednicama koje su proživjele masovne pucnjave, predlaže da kažete nešto poput: Želim ti reći da je u školi koja nam je blizu netko upucao nekoliko djece i odraslih, puno ljudi je tužno.

Pomozite djeci da shvate vlastite emocije. Na primjer, kaže dr. Meyers, četverogodišnjak bi mogao reći nešto poput: “Osjećam se loše.” Pomozite djeci da bolje shvate taj osjećaj. Znači li “loše” tužno, ljutito, preplašeno? Shvaćanje velikih emocija temeljna je emocionalna vještina koja se razvija odrastanjem i vježbom.

Stariji osnovnoškolci

Djecu ove dobi možete pitati što znaju o tome što se dogodilo. Moguće je da su već čuli o pucnjavi od svojih prijatelja u školi ili iz nekog drugog izvora.

“Morate osluškivati koliko oni znaju,” kaže dr. Harold Koplewicz, predsjednik Child Mind instituta. “Kada im prepričavate činjenice, budite vrlo mirni, ne unosite emocije. Nemojte s njima dijeliti nepotrebne detalje.”

Dopustite im da postavljaju pitanja. Ako ne žele ništa pitati, to je u redu. Dr. Schonfeld kaže da je najčešća reakcija upravo izostanak reakcije. Recite svom djetetu da ćete biti tu za njega ako bude htio dalje razgovarati.

Ako vaše dijete bude imalo pitanja, pripazite da im ne kažete previše detalja odjednom.

“Ako vas počnu bombardirati pitanjima, usporite ih. Često djeca ne žele čuti onoliko informacija koliko pitaju”, kaže dr. Koplewicz, dodajući da budete iskreni ako ne znate odgovoriti na neko od pitanja ili samo želite više vremena kako biste razmislili o odgovoru.

Djeca svih uzrasta, a pogotovo osnovnoškolci, fokusiraju se na sebe. Moguće je da će odmah početi postavljati pitanja o tome kako se te vijesti tiču njih samih.

“Utješite ih i popričajte s njima o stanju u njihovoj školi. Pitajte ih koje su tamo mjere sigurnosti,” kaže dr. Koplewicz. “Naglasite im koliko su ovakvi događaji rijetki. Oni su strašni, ali još uvijek vrlo rijetki.”

Mlađi tinejdžeri

Ako vam je dijete stupilo u tinejdžerske godine, velika je vjerojatnost da je već čulo što se dogodilo. Pitajte ga što znaju i kako se osjećaju. Vaš glavni cilj je da saslušate što vam dijete govori, a ne da pokušavate išta popraviti ili riješiti.

“Ključno je saslušati što oni imaju za reći, ne prekidajte ih i fokusirajte se na njihove osjećaje. Tek nakon toga možete ispraviti neke krive percepcije i pružiti im utjehu”, kaže dr. Meyers. “Svi roditelji trebali bi pažljivim slušanjem dopustiti djetetu da analizira svoje emocije.”

Vaš tinejdžer može biti zbunjen vlastitim osjećajima i možda ćete mu morati reći da je u redu proživjeti bilo koju emociju.

“Oni testiraju situaciju. Pitaju se ‘jesam li djetinjast ako plačem’ ili ‘je li normalno plakati kada je svijet ovako strašan i grub’,” kaže dr. Jessi Gold, profesorica u odjelu za psihijatriju u školi medicine na sveučilištu Washington u St. Louisu.

Vaš mladi tinejdžer emocionalno će se osloniti na vas, ali zbog toga će se osjećati zbunjeno. Dajte mu do znanja da je u redu osloniti se na tuđu potporu nakon tragedije i da to nikako ne znači da on više nije samostalan, kaže dr. Gold.

Tinejdžeri

U razgovoru sa starijom djecom možete biti izravniji o vlastitim emocijama i reakciji na vijesti, kaže dr. Koplewicz, ali naglašava da je aktivno slušanje još uvijek glavni savjet.

“Možemo pred njima biti ljutiti, zgađeni, uzrujani. Možemo čak i plakati”, kaže on. “Nije pogrešno pokazivati emocije pred djecom.” Ipak, on naglašava da morate djetetu svojim primjerom pokazati kako se ispravno nositi s emocijama.

Neki tinejdžeri dobro će reagirati na priliku da razgovaraju i o svojim i o vašim osjećajima, no drugi možda uopće neće htjeti razgovarati. Vaš cilj je da im pristupite s poštovanjem, ali da “ne reagirate na izbjegavanje sa izbjegavanjem,” kaže dr. Gold.

Ako vaš tinejdžer odbije razgovor, recite im da ste tu za njega kad god bude spreman pričati s vama, dodaje ona. Predlaže da ih sami pitate kada bi željeli razgovarati, ali da ne budete napadni ili iritantni.

“Pustite ih da preuzmu kontrolu nad vlastitim osjećajima i načinima procesuiranja emocija,” kaže.

Tinejdžeri bi mogli misliti da trebaju nešto poduzeti kako bi se riješili osjećaja bespomoćnosti. Razgovarajte sa svojim djetetom o volontiranju, pisanju pisama, doniranju ili samo učenju o problemu. Čak i mlađa djeca u ovome mogu sudjelovati.

Upoznajte svoje dijete

Svaki stručnjak s kojim je New York Times razgovarao naglasio je koliko je važno da roditelji zaista poznaju svoju djecu. Kako vaše dijete inače procesuira komplicirane i negativne emocije? Koliko imaju pristup društvenim mrežama? Jesu li emocionalno zdravi?

Djeca koja pate od anksioznosti ili su proživjela traumu mogla bi se teže nositi s ovakvim pričama. “Promatrajte svoju djecu,” kaže dr. Meyers. Provjerite imaju li problema sa spavanjem, je li im se ponašanje promijenilo, imaju li fizičke tegobe.

Također, odvojite vremena i za sebe, kako biste mogli procesuirati vlastite misli i osjećaje.

“Ne želite da vaša anksioznost prijeđe na vaše dijete”, kaže dr. Koplewicz.

(Erna H.)