Stolac 

Teško da će se naći tužnije a bogatije mjesto u našoj zemlji. Bogatije u smislu bogate historije kojoj bi pozavidjeli i veći gradovi, znamenitosti, vrlo cijenjenih i učenih ljudi, nekada je vrvilo od života. Danas, ulice puste od ljudi a pune međunacionalnih tenzija, naročito nakon mučnog posljednjeg rata. 

Ono što karakteriše Stolac mnoge su kulturno-historijske znamenitosti, od najstarijeg spomenika likovne umjetnosti u našoj zemlji crteža u pećini Badanj starih sigurno petnaestak hiljada godina, pa ilirskog grada Daorsona, nekropole stećaka Radimlja, srednjovjekovni grad Vidoški, Sultan Selimove džamije, mogli bismo do sutra. Iz svakog historijskog perioda po nešto, stvarno svjedoči o bujnom životu ovoga prostora. 

Međutim nije stihijsko propadanje Stoca počelo nakon predhodnog rata iako je zapravo ekonomiju ovog kraja pomnožilo sa nulom, stanovništvo koje je ostalo i vratilo se (iako u malom broju) ostavilo u međunacionalnih tenzijama, bez izlaza za oporavak i nastavak života u njemu. Problemi zapravo počinju dolaskom Austro-Ugarske i tada jako važni Stolac ali i Blagaj ostaju bez željezničke pruge. U privrednom smislu i u svakom drugom pogledu Mostar i Čapljina rastu dok Stolac ostaje u slijepom crijevu Hercegovine jer tada, željeznička povezanost predstavlja veliki značaj i sredine bez nje gube na značaju u svakom pogledu. 

Sjete se ponekad visoki dužnosnici i političari grada na Bregavi, u izbornoj kampanji, kada se desi nepogoda ili zemljotres. Glavni imam Medžlisa IZ Stolac, Mersed ef. Šabanović je na vrlo slikovit način opisao odnos sadašnjih političara prema ovoj sredini. “Ima nekoliko dana u četiri godine kada mnogi znaju i za Stolac. Idemo lagano, šetnja gradom, razgovor sa građanima, kafica… Valjda će nas se sjetiti nakon 2. oktobra”, napisao je Šabanović na svom Facebook profilu. 

Knežina 

Jeste li znali da je Knežina, naseljeno mjesto pored Sokoca imalo toliki značaj za vrijeme Osmanskog carstva da je proglašeno kasabom? Danas je selo sa jedva 250 stanovnika. 

Pretpostavlja se da je ovaj kraj nastanjen još od vremena Ilira. Veliki broj nekropola stećaka svjedoči o gusto naseljenom mjestu još u srednjem vijeku.  U razdoblju osmanlijske vladavine u Bosni i Hercegovini, Knežina je bila mjesto u vilajetu Pavle, a u nahiji Olovo.U dokumentu iz 1563. godine Knežina se označava kasabom. Taj status je dobila na osnovu određenog unutrašnjeg sadržaja naselja i na osnovu formalno-pravnog akta koji je davao sultan. U tu svrhu morali su da budu izgrađeni, u prvom redu, džamija i kolika-tolika čaršija zanatlija, zatim mekteb, pijaca stoke i poljoprivrednih proizvoda, te han, odnosno karavan-saraj.

Iz izvještaja papi bosanskog biskupa Maravića iz 1655. godine, vidi se da je mjesto bilo sa oko 300 kuća i 1500 stanovnika, četiri džamije, jedan ili dva mekteba, hamam i sudnica gdje je sjedio kadija, zatim turbe i han.

Mnogobrojni razlozi se navodi kao uzrok propasti ove vrlo značajne kasabe. Treba voditi računa o tome da su ovi razlozi ipak historijski nepotvrđeni. U pohodu austrijske vojske pod vodstvom Eugena Savojskog, od pljačke i požara stradala su gotovo sva gradska naselja u Bosni i Hercegovini, pa je tada vjerovatno stradala i Knežina. Postoji još jedna verzija uništenja Knežine, a to je da su Knežinu popalili crnogorski hajduci. Treća verzija kaže da je Knežina stradala u požaru oko 1765. godine. Četvrta verzija kaže da je stanovništvo Knežine stradalo od kuge sredinom 18. vijeka.

Od objekata javne arhitekture nekadašnje Knežine kao kasabe, do danas je ostao samo jedan objekat, Sultan Selimova džamija, najmonumentalniji objekat mjesta Knežine.

Po čemu je danas Knežina najpoznatija? Pa naravno po tome da je rodno mjesto Halida Bešlića. U svojim pjesmama je uvijek sa nostalgijom govorio o svom rodnom kraju. Hladna voda sa Romanije zove se Knežak, otud i onaj stih „…sa našega Knežak izvora. 

Manastir u Knežini i Knežina se ponekad spomenu, posjete i organizuje se poneki događaj. Tako je nedavno Mitropolit Hrizostom boravio u Knežini gdje je sa načelnikom općine Sokolac Milovanom Bjelicom, kao i privrednicima i građanima razgovarao o obnovi Manastira. Manastir u Knežini jedan je od najstarijih pravoslavnih hramova u ovom kraju. 

Rudo 

Rudo, općina na krajnjem istoku zemlje, osnovano daleke 1555.godine kao zadužbina Mustafe Paše Sokolovića, bratića Mehmeda Paše Sokolovića, koji također potiče iz ovog kraja. Punih 412 godina pod turskom vladavinom ali sigurno značajniji period u razvitku Rudog jeste austrougarska uprava. Novo Rudo gradi se kao prvi grad po urbanističkom planu u BiH.  Uskotračna pruga ovim krajem prolazi 1906. godine, a odmah naredne godine osniva se i jedna od prvih zadruga u BiH. 21 prosinca 1942. u Rudom se osniva Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada. Proslava ovog dana je najznačajniji događaj iz perioda nakon drugog svjetskog rata.

Šta je Rudo danas? "Od Hidroelektrane Mrsovo na Limu, predizbornog obećanja o kome se priča deceniju i perionice para Rašida Serdarova, nažalost nema ništa, a i hotel u centru grada je zatvoren, iako je nova vlast obećala još prošle godine da će biti otvoren. U samom sjedištu i centru Rudog trenutno živi svega oko 700 stanovnika, a narod masovno prelazi preko granice u Srbiju tražeći posao i život dostojan čovjeka." , napisao je narodni poslanik u Narodnoj Skupštini RS Nebojša Vukanović na svom blogu a sve kao osvrt na predizborni sastanak sa Ruđanima. 

Bosansko Grahovo 

Svega 50-ak kilometara od mora, na samoj tromeđi Bosne, Dalmacije i Like nalazi se Bosansko Grahovo. Po površini, ovo je jedna od najvećih općina u Bosni i Hercegovini, ali po naseljenosti zauzima posljednje mjesto. Na ogromnim prostranstvima, na kojima se smjenjuju bogate šume i polja, prije rata je živjelo oko 9.000 stanovnika. 

U historijskim izvorima Bosansko Grahovo se spominje još u vrijeme rimskog carstva, kao Salvia, mjesto na putu. Zna se samo da se Bosansko Grahovo kao naselje prvi put spominje 1251 godine.

Doista su rijetki dužnosnici koji su posjetili Bosansko Grahovo i sjetili ga se pa kako tako. Bosansko Grahovo kao zaboravljeno, ponekad uđe u stupce štampe ili portala u obliku izvještaja o provokacijama hrvatskog stanovništva prema malobrojnim povratnicima srpske nacionalnosti. Jedan od rijetkih koji su govorili i pisali o Bosanskom Grahovu je i Nebojša Vukanović, narodni poslanik. O stanju u Bosanskom Grahovu u poslijeratnim godinama ali i danas, pisao je na svom blogu te tekst prenosimo u cjelosti: 

"Kao da je juče rat završio u Bosanskom Grahovu, iako su od ulaska Hrvatske vojske i Dejtona prošle pune 24 godine.  Mnoge zgrade, Dom kulture i dva hotela u centru Grahova i dalje su u ruševinama, u mjesto se vratilo svega nekoliko stotina povratnika, a uslovi za život su teški jer nema posla, perspektive i egzistencije. Grahovo nema ljekara, a nekoliko puta sedmično iz Drvara dođe ljekar opšte prakse da pregleda pacijente i napiše recepte za lijekove. Veliko olakšanje za sve povratnike je činjenica da je prije nekoliko godina počela sa radom jedina apoteka pa ne moraju više ići u Drvar i Livno po lijekove. Nakon završetka osnovne škole djeca moraju putovati u Drvar, jer u Grahovu nema nijedna srednja škola. Grahovo ima jednu malu pekaru, nekoliko kafića, prodavnica i kladionica, a srećnici mogu naći posao još samo u nekoj pilani, jer fabrika i radnih mjesta nema.. Prije rata u Grahovu je živjelo oko 8 000 stanovnika, preko 95% Srba, i nije bilo nezaposlenih, a danas tokom zime jedva par stotina ostane u Grahovu. Kako se preživljava u malom i zaboravljenom mjestu na kraju svijeta, od koga su davno svi Bg li i ruke, možete čuti od mještana koji su se vratili i obnovili svoje domove…", napisao je Vukanović na svom blogu. 

Srebrenica 

Srebrenica je tek priča za sebe i ostavljena je za kraj. Bogato područje u svakom smislu, s razlogom su postojali tragovi života još od najranijih vremena to je bilo uslovljeno povoljnim geografskim položajem i bogatstvom srebrenom rudom. Za vrijeme vladavine Rimskog carstva Srebrenica je bila glavni centar za kovanje novca i jedna od najvecih kovačnica Rimske imperije. Srebrenica je u srednjovjekovnoj Bosni činila veoma važan prostor zbog vrijednih nalazišta plemenite rude, tako da su je posjećivali putnici iz svih krajeva svijeta, ostavljajući u ovom kraju tragove različitih kultura.  Posmatrano sa vojnog aspekta, njena važnost bila je neprocjenjiva. Provincija Bosna Srebrena ili Bosna argentaria formirana kao najistočnija naseobina Franjevaca, pokazala je značaj ovog prostora i potvrdila Drinu kao granicu između različitih kultura.

Političke promjene nisu uticale na dalji privredni razvoj jer sjajno doba Srebrenice pripada prvoj polovini 15. st. Tu je privredni centar čitavog srednjeg Podrinja u kojem se razvijaju manja rudarska naselja. Za vrijeme Jugoslavije,  u ovom kraju život se zasnivao na radu u mnogobrojnim fabrikama i doista su mnoge porodice živjele u ovom mjestu, ali i okolna sela su se intenzivno bavila poljopriovredom. Drina teče, ali se život 30 hiljada stanovnika koliko je živjelo u Srebrenici prije rata počeo da gasi, ubrzano.

Kako se živi u Srebrenici danas najbolje opisuje reportaža Nebojše Vukanovića, izgleda jedinog dužnosnika ove zemlje koji zapravo obilazi narod u zagašenim gradovima i mjestima. Iscrpnu reportažu o Srebrenici prenosimo u cjelosti, kao što su je mnogobrojni portali i mediji prenijeli: 

"Zbog tragičnih događaja, zločina i masovnog  stradanja naroda u poslednjem građanskom ratu, Srebrenica je gradić za koga je čuo cijeli svijet, a danas je to pust gradić koji nema ni restoran, ni mesaru, pekaru, butik, hotel, prodanicu obuće, autobusku stanicu … Ulice gradića su puste, narod je masovno otišao i iselio se iz Srebrenice, i Bošnjaci i Srbi, jer nema fabrika, posla ni uslova za život dostojan čovjeka, uprkos milijardama donacija koje su posle rata poslate i „došle“ na ovo područje. Tužno je gledati puste ulice i objekte koji su spaljeni i izrešetani, kao da je rat juče završio, gradić u kome ne možete kupiti kiflu, burek i nešto ručati… Nevjerovatno je da djeca i učenici nemaju gdje kupiti cipele, školski pribor, jaknu i odjeću, već moraju ići do Bratunca, Zvornika ili Srbije. Da je sreće, da je posle rata bilo časnih, poštenih i odgovornih ljudi na čelu Srebrenice, ali vrhu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, koji su gledali opšti a ne svoj interes, milijarde i ogroman novac koji je kao donacija poslat u Srebrenicu bio je dovoljan da se ona pretvori u Monte Karlo, da se riješe svi problemi, investira u održiv povratak, infrastrukturu, obnovu, otvaranja firmi i radnih mjesta za narod, al nažalost u mutnim poslovima silan novac je nestao bez traga.", napisao je Nebojša Vukanović na svom blogu. 

Posljednji rat i izlazak iz nekadašnje privredne velesile ovog područja doveo do ambisa mnoge nekada značajne gradove i mjesta koja danas stihijski nestaju iz više razloga: odlazak stanovništva, uništenje privrede i narušeni međuljudski odnosi možda nas stvarno dovode do gašenja gradova. Historija će ispisati retke. 


(Piše: Erna Hadžić)