Za Emira Hadžihafizbegovića, jednog od aktera ovog njegovog 58. filma u karijeri u kojem tumači ulogu Merima, pripadnika Vojske RBiH, ovo je humano ostvarenje koje nikoga ne osuđuje, ali tjera publiku na razmišljanje da sama donosi sudove o svemu što se od 1992. do 1996. godine dešavalo u BiH.

U razgovoru za Fenu pojašnjava da je to priča o ljudima iz rata i raznih vojnih grupacija, koja je nastala kao epilog agresije na Bosnu i Hercegovinu, te pokušaju da ti ljudi ponovo komuniciraju i harmoniziraju odnose.

U jedan terapeutski centar dolaze bivši pripadnici Armije BiH, HVO-a i Vojske Republike Srpske s posttraumatskim sindromom, koji je nevladina organizacija finansirala da bi s psihoterapeutom pokušali ispričati svoja traumatična iskustva i harmonizirati odnose.

- Sve počinje vrlo teško, sa sukobima, ali kako njihov boravak u tom centru i na toj terapiji traje sve dulje i dulje, počinju se dešavati stvari koje će vam na kraju otkriti celuloidna traka na jednoj od premijera filma u Sarajevu - ističe Hadžihafizbegović.

Smatra da je to priča o ljudima iz rata koji tragaju za smislom. Navodi da je na Jahorini upoznao ljude koji su direktno bili pripadnici Vojske RS-a, a otprije poznaje dosta veterana i iz drugih vojnih grupacija.

- Mislim da bi se oni prije dogovorili nego političari, takav utisak imam. Uglavnom je tu kod njih red rezignacije, neki "flash back" na manipulaciju i neprepoznavanje suštinskih stvari. Mislim da Alenov film šalje snažnu poruku o manipulaciji nad ljudima i nad onima koji su izvršili agresiju na BiH. Današnja pozicija svih bivših boraca na svim stranama nije sada neka samo naša priča, nego opšte mjesto postratnih društava i naravno da jedno veliko "zašto" stoji i nad glavama ovih ljudi koje mi igramo u filmu - ustvrdio je.

Posebno značajnim ističe što se unutar filma ne relativizira taj sukob, već ocjenjuje da je Drljević progovorio o ljudima koji su uvučeni u manipulaciju, gdje prije svega misli na one koji su izvršili agresiju na BiH, ali isto tako progovara i o postratnoj manipulaciji nad pripadnicima Armije BiH.

- Bitno je da su to ljudi koji nisu vršili nikakve ratne zločine i koji nisu uradili nijednu stvar zbog koje bi se trebali kajati. Prisilno su mobilizirani i na neki način cijela priča je do te mjere potresna da zapravo vidite kako jedna traumatična situacija mijenja mentalni elemenat kod ljudi - dodao je.

Govoreći o ulozi Merima, Hadžihafizbegović navodi da je riječ o bivšem borcu Armije BiH koji je doživio posttraumatski sindrom, žena ga je ostavila, kao i porodica. Bio je zarobljen od neprijateljskih strana i trebao je biti ubijen, ali je "nekom volšebnom situacijom" u zarobljeništvu uspio da pobjegne.

- To je čovjek koji u jednom trenutku kaže: "Ja ne znam kako je kod vas, ali u BiH ratni vojni veterani žive k'o prosjaci. Da mi nema moje dvije kćerke crk'o bih od gladi" - naveo je Hadžihafizbegović jedan od citata iz filma.

Kaže da dugo nije radio na ostvarenju koje ima tako dobru auru i energiju. Za reditelja Drljevića, s kojim je radio njegov diplomski film "Prva plata", ocjenjuje da je to pametan i sjajan reditelj koji se jako dobro pripremio za ovaj film, znajući tačno šta želi da uradi. Interakcija  njega i glumaca je na visokom nivou i to je nešto što se, smatra Hadžihafizbegović, uvijek u konačnici vidi na platnu.

Uloge u filmu "Muškarci koji ne plaču", pored Hadžihafizbegovića, tumače Boris Isaković, Ivo Gregurević, Ermin Bravo, Leon Lučev, Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Primož Petkovšek, Sebastian Cavazza i Boris Ler, te dvojica naturščika, stvarnih ratnih veterana Mirko Zečević Tadić i Nermin Karačić.  

Produkciju potpisuje producentska kuća "Deblokada".
(Fena)