Unsane (2018) – horor, misterija, triler
Uloge: Claire Foy, Joshua Leonard, Jay Pharoah, Amy Irving
Režija: Steven Soderbergh
Ocjene: IMDB (6,4) / Rotten tomatoes (6,6) / Metacritic (6,3)

Za razliku od drugih režisera što su se okušali u snimanju filma pametnim telefon, Soderbergh je to uradio tehnički skoro savršeno, tako da gledajući „Unsane“ ne biste nikad pomislili kako je u potpunosti snimljen iPhoneom. Kada ste prije gledanja filma upoznati sa tom činjenicom, skoro da se i razočarate što se takvo što uopće ne primjeti. Nema neprimjerenog treskanja slike, nema prljavih kadrova, nema snimaka na kojima ljudi izgledaju kao da su upravo ispali iz Minecrafta...

Za one koji vole tehnikalije, režiser je konkretno koristio iPhone 7 plus i aplikaciju FiLMiC Pro. James Greer, jedan od scenarista filma, kazao je za Observer kako su scenarij napisali za 10 dana, a po njegovim riječima toliko je trajalo i snimanje. Kao i kod ranijih svojih uradaka (Traffic, Solaris, Ocean's Eleven i dr.) Soderbergh je na „Unsaneu“, osim režije, radio i kao direktor fotografije (potpisan pod pseudonimom Peter Andrews), a krivac je i za montažu (potpisan pod pseudonimom Mary Ann Bernard). 

Frustriran Hollywoodskim produkcijama koje bespotrebno troše na desetine miliona dolara, a kako reče u jednom intervjuu, i negativno utječu na kreativnost filmskih radnika, Soderbergh je „Unsane“ uradio u vlastitoj produkciji i sa budžetom od 1,5 milion dolara, te si tako omogućio da napravi film po svom. I to se vidi na filmu. Ekipa nije bila brojna, ali su se svi potrudili da to ispadne kako treba. 


Kroz film pratimo mladu ženu Sawyer Valentini, koja je pobjegla 700 km od rodnog mjesta, porodice, posla, prijatelja kako bi radila posao koji baš i ne voli, družila se s novim prijateljima koji je nerviraju, trpjela šefa koji službeno putovanje s njom namjerava pretvoriti u seks avanturu i na kraju uvjeravala majku, preko telefona, kako je sretna i zadovoljna.

No, ono što njena mati ne zna, a mi otkrivamo kako radnja odmiče, jeste da joj je kćer, po svemu sudeći, blizu nervnog sloma. Donekle svjesna svog stanja, Sawyer, koju je odlično odigrala Claire Foy (najpoznatija po ulozi kraljice u seriji The Crown) odluči potražiti pomoć stručnjaka i „dobrovoljno“ završi u privatnoj ludari. Zvuči malo nevjerovatno da dobrovoljno pristaneš na druženje sa poremećenim likovima, ali kad shvatite, tokom filma, da je Sawyerova ipak malo „zglajzala“, onda to i nije baš nemoguć scenario. Film je pun poruka, a jedna od njih je da ne potpisujete ništa dok ne pročitate i najsitnija slova. Sawyer je to naučila na teži način, pa je u nastavku čeka borba sa ne tako dobrim izgledima za pozitivan ishod. Kada se među medicinskim osobljem pojavi još i čovjek zbog kojeg je pobjegla iz rodnog kraja, onda njene muke niko ne zna. 

Naravno, nije to samo priča o ženi koja je otišla na živcima, koju uhodi psihopata, koja je nezaštićena i obespravljena. Priča je to o čitavom jednom sistemu, koji funkcioniše u tamo dalekoj Americi, gdje vam kao pružaju zdravstvenu skrb, a ustvari vam uzimaju lovu od osiguranja. Sve po zakonu! Nešto slično, nažalost, imamo i u našoj lijepoj domovini, gdje vam od plate „dobrovoljno“ uzimaju više od 12 posto za zdravstveno osiguranje, a na pregled čekate mjesecima, jer nema reagensa, ili je aparat u kvaru, ili je doktor na bolovanju?!

Tu je i čitavo jedno predavanje o tome koliko su štetne društvene mreže, a posebno pametni telefoni, što na originalan način, u ulozi policajca, prezentuje Matt Damon, koji čak nije ni potpisan. Svakako jedan od boljih momenata u filmu.

Ostatak glumačke postave je uradio solidan posao, ali većine ih se nećemo sjećati nakon odgledanog filma. Za razliku od Claire, koja je svojom neobičnom pojavom i prilično dobrom glumom već zainteresovala Hollywood. 

Nakon „Unsanea“, možete je vidjeti i u filmu „First man“ gdje glumi ženu Neila Armstronga, te u ulozi opasne Lisbeth Salander u filmu „The Girl in the Spider's Web“ nastavljajući tamo gdje su Noomi Rapace i Rooney Mara stale u švedskoj, odnosno američkoj ekranizaciji bestselera Stiega Larssona „The Girl with the Dragon Tattoo“. Po svemu sudeći, Foy bi vrlo brzo mogla dospjeti na hollywoodsku A listu glumica.

Kraj filma je mogao biti originalniji, ali i ovako, Soderbergh nas je ostavio sa nekoliko upitnika iznad glave i sa mislima zbog kojih nećemo mirno zaspati.

Kada je već riječ o snimanju filmova mobitelom, zanimljivo je spomenuti i Nedžada Begovića, bh. režisera, koji je još prije više od 10 godina iskoristio mobilni telefon za snimanje. Za svoj „Film mobitelom“ 2011. je dobio „Srce Sarajeva“ za najbolji dokumentarni film na SFF-u.

(A.H.)