Igra našeg tima bila je na vrlo visokom nivou. Belgija je jedna od pet najboljih svjetskih ekipa u ovom trenutku, i bilo je teško za očekivati da se možemo vaditi na jednoj takvoj reprezentaciji.

Ako ćemo tražiti uzroke neuspjeha, a neodlazak na SP svakako jeste neuspjeh, onda ih moramo tražiti u sramnom pristupu igri u Nikoziji protiv Kipra, neozbiljnosti u zadnjim minutama utakmice protiv Grčke u gostima, te lošoj utakmici protiv Grka u Zenici.

Kada je u pitanju utakmica protiv Belgije na Grbavici, daleko više pažnje od samog rezultata i igre naše reprezentacije, izazvale su reakcije aktera meča i navijača na stanje terena na kojem se igralo.

Teren na Grbavici stvarno je izgledao poput krompirišta i već nakon zagrijavanja igrača, uz jaku kišu, nije bio uslovan za igranje, ali otvoreno naslađivanje lošim stanjem terena od strane navijača koji ne pripadaju FK Željezničar, prelazi granice zdravog razuma.

Nakon što je FIFA kaznila našu reprezentaciju zabranom igranja na stadionu Bilino polje u Zenici zbog nereda na utakmici protiv Grčke, naša reprezentacija je bila prisiljena igrati na Grbavici.

Grbavica je u ovom trenutku bila jedini stadion u državi koji je mogao zadovoljiti stroge uslove za odigravanje međunarodnih utakmica. Zapravo, sada je u takvom stanju, a kada je FIFA zabranila nastup u Zenici, Grbavica je bila daleko od takvog stanja.

Međutim, zahvaljujući nekolicini pojedinaca, Grbavica je za manje od mjesec dana sređena i dobila dozvolu za igranje utakmice.

Ako smo godinu dana poslije rata morali, zbog nepostojanja uslova za igranje u BiH, igrati kao domaćini u italijanskoj Bologni, nije se nikome moglo zamjeriti, ali ako 22 godine nakon rata moramo na brzinu srediti stadion za ključnu utakmicu, onda za to nema opravdanja. To predstavlja ogromnu sramotu države.

Kada belgijski igrač kaže da u životu nije igrao na gorem terenu i to se može razumjeti, jer vjerovatno i nije, ali kada „dežurni dušebrižnici“ u našoj zemlji počnu to govoriti, onda je to prvorazredno licemjerstvo.

Jer svi dobro znamo da ljudi iz Želje nisu reagovali na vrijeme i uskočili u pomoć, i da nisu radili mjesec dana 24 sata dnevno, utakmicu protiv Belgije ne bi uopšte igrali u svojoj zemlji, već opet negdje u Italiji ili nekoj drugoj evropskoj zemlji. Što bi predstavljalo puno veću sramotu od igranja u kaljuži.

Prema tome, uz totalnu nebrigu državnih institucija za sport i sportske terene u državi, igranje i po onakvom terenu predstavlja pravi uspjeh. 


(Patria/Admir Oručević)