Kako bilo da bilo, tek Prvi maj, neradni praznik rada ostao je omiljeni praznik radnog i neradnog naroda sadašnjih država i ondašnje nam počivše, koju su Titovi brigadiri izgradili na o-ruk, a Titovi pioniri rasturili natenane, po principu „malo tebi, malo meni“. I sada, kada me neko pita šta je ostalo zajedničko bivšim jugoslovenskim republikama, prvo što mi pada na pamet su Prvi maj i – Ždrepčeva krv!

Bez šale, mislim da na ovim prostorima broj onih koji nikada nisu probali Ždrepčevu krv ne bi prešao cenzus ni na jednim izborima. A kao i kod svakog uspješnog proizvoda, teško je do kraja dokučiti tajnu zašto je baš ovo vino, poput narodne pjesme, postalo nezaobilazni dio ovdašnje tradicije: od slava i Novih godina, preko vjenčanja i rođendanskih trpeza, pa do prvomajskog uranka, kada se radnička klasa na livadama predavala čarima roštilja, rujnog vinca i komunističkog hedonizma.

Brat moje tetke, inžinjerac, svojevremeno je marširao u jednoj od onih prvomajskih parada kakve još pravi samo Kim Jong-un. Kao nagrada za sate usiljenog tabananja po asfaltu, u kasarni ih je na kraju uz paštetu i pasulj čekala i po čaša vina. Pogađate kojeg?

Zato me ne bi iznenadilo ako neka pošiljka Ždrepčeve krvi završi i u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji. Ako već nije...